Šta se desi kad srpski pop pozove Bošnjake na iftar? Jedan čovjek, u crnoj mantiji, pozvao je ljude na baklavu…

Al Jazeera Balkans

U sutonu hercegovačkom jedan čovjek,U sutonu hercegovačkom jedan čovjek, u crnoj mantiji, pozvao je ljude na baklavu…

Kako nam se to desilo? Ne rat, ne mržnja, ne zlo. Kako nam se desilo da normalan život postane suživot za sakupljanje klikova, lajkova i šerova? A, evo šta je na stvari.

Djeca kao lovina na safariju

Vijest da je u organizaciji Odbora za međureligijsku suradnju Banjaluka devedeset srednjoškolaca posjetilo vjerske objekte četiri religijske zajednice u tom gradu, kako bi i na ovaj način doprinjeli širenju povjerenja, uvažavanja i tolerancije, postala je puka egzotika. Nešto nestvarno, nemoguće, ravno spuštanju čovjeka na Sunce.

I novinari i javnost ovoj i ovakvim vijestima prilaze sa neobičnom pažnjom kakvog safari lovca. Samo što se namjesto visoke divljači istočne Afrike, riječima i rečenicama love mladi ljudi, egzotične i rijetke dvonožne vrste, skoro pa u izumiranju.

Vidite, molim vas, oni će posjetiti i crkve i džamije i sinagoge. Obratite pažnju, napeto je, evo viđeni su kako se upoznaju sa istorijom, tradicijom i djelovanjem Hrama Hrista Spasitelja, Katoličkom župnom crkvom Pohoda Blažene Djevice Marije te džamijom Ferhadija i Sinagogom u Jevrejskom kulturnom centru “Arie Livne” u Banjauci. Ako ih vidite, sklonite im se sa puta. Opasni su i ne znaju šta rade. Čudni su. Tako otprilike zvuči medijska pervertija, koja se isporučuje javnosti.

I novinari i javnost ovoj i ovakvim vijestima prilaze sa neobičnom pažnjom kakvog safari lovca. Samo što se namjesto visoke divljači istočne Afrike, riječima i rečenicama love mladi ljudi, egzotične i rijetke dvonožne vrste, skoro pa u izumiranju

Pa tu ne prestaje mistifikacija. Tu su uključene i silne NGO, koje mire pomirene ljude, iza takvih «projekata» stoje i vlasti, koje na emotivnom patosu ubiru prijeko potrebne predizborne političke poene. I opozicija će se omrsiti ako joj se ukaže prilika. Pripadnici civilnog društva će u šihterice upisati još jedan «uspješan radni dan». Televizije će kamerama pokriti događaj, religijske emisije će dobiti sadržaj za narednih sedam dana…

A, mi ćemo se svi zajedno čuditi i nad najnormalnijim ljudskim, roditeljskim, školskim i etičkom potezom, koji je sa sociološke strane u rangu disanja zraka i ispijanja vode. Dakle, normalna stvar.

Kako je ljubav postala multietnična?

Nego, kad smo se mi to tačno izvrnuli iz svoje kože i kad smo se tačno pretvorili u društvo u kome je normalnost života postala ekskluzivni incident «suživota»? Odgovor je u zadnjoj riječi. Suživot. Onog trenutka kada je brak Senada i Milke, Daria i Selme umjesto ljubavi dvoje ljudi postao «multietnički brak», medijska industrija se mogla uključiti u štancanje kvazivijesti u kojima su normalne stvari prikazane kao čudesa.

Kad smo se mi to tačno izvrnuli iz svoje kože i kad smo se tačno pretvorili u društvo u kome je normalnost života postala ekskluzivni incident «suživota»? Odgovor je u zadnjoj riječi. Suživot…

Onog momenta kada su crkva, džamija i sinagoga, namjesto ljepote različitosti, postale konfesionalni bunkeri, ta različitost i tolerancija su postale endemične vrste. Onog momenta, kada se umjesto priča o kvalitetu baklava, hurmašica, čupavaca, svakodnevnih, a opet životnih ogovaranja, počelo pričati o namjenskom, ciljanom i reklamiranom odlasku na Bajrame, Božiće, krštenja, sve se okrenulo naglavce.

A, to je taj momenat kada smo naše živote počeli etiketirati, deskriptivno se odnositi prema njima i živjeti ih u folderima, torovima i košnicama. Pa je neka Senka postala solidna Bošnjakinja, ali građanske provinijencije, koja posjećuje inovjerene, ali i «poštene» Srbe i Hrvate. Za ovakvu vrstu deskripcije ne postoji još pouzdan izraz, ali nam se pokvario narativ. Poremetio nam se ugao gledanja i obrnuli vrijednosni sudovi.

Kako su Baljvine postale čudo?

Svi ili većina vas su čuli za selo Baljvine «u kome nikada nije bilo rata». Baljvine su postale brend. I dobro je da su se komšije Bošnjaci i Srbi pomagali, čuvali ljudske živote i bogomolje. Ali, zaboga, zar to nije normalno, ljudski i etički?

Onog momenta, kada se umjesto priča o kvalitetu baklava, hurmašica, čupavaca, svakodnevnih, a opet životnih ogovaranja, počelo pričati o namjenskom, ciljanom i reklamiranom odlasku na Bajrame, Božiće, krštenja, sve se okrenulo naglavce

Na žalost, u nas više nije. Pa zato i Baljvine nisu malo mjesto NORMALNOG i pomalo dosadnog života. Ne Baljvine su iznimka, koja potrđuje pravilo o ratu, klanju i sukobima kao našem fatumu i opštem mjestu.

A, nije tako! Baljvine jesu prepoznate, ali koliko je mjesta u kojima ljudi žive i dijele se isključivo i jedino na ljude i neljude? Svako mjesto je takvo! Samo ih ne percipiramo opet zbog tog pokvarenog narativa kao nešto svakodnevno.

Jer, u neoliberalnom kapitalizmu, vrjedna je jedna priča o masovnom zločincu, nego sto priča o Baljvinama. Zato i ta priča o Baljvinama mora da bude, hit, čudo, nećete vjerovati šta se poslije desilo i slične zamlate. Zato su nam Baljvine zamijenile Međugorje. Postale su manifestacija poratnog bosanskog čuda.

Nastavak teksta ćitajte OVDJE.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)