Vučić sa Čovićem u Mostaru na godišnjicu NDH: Nekad su za Srbe pripremali voz, danas ih negiraju u Ustavu

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i član Predsjedništva BiH Dragan Čović danas su u Mostaru govorili o bitnosti dobrih odnosa između Srba i Hrvata.

Međutim, ima li bez iskrenog suočavanja sa prošlošću i sa onim što se uistinu u prošlosti dogodilo, mogućnosti za napredak u tom smislu, ili to dvojica političara, o dobrim odnosima govore tek što to nalaže diplomatska učtivost, piše portal Vijesti.ba.

Aleksandar Vučić je već nekoliko puta boravio u Mostaru u svojstvu najvišeg srbijanskog zvaničnika, premijera i predsjednika Srbije, duboko svjestan da se u jednom dijelu grada, posebno onom kojim gospodari današnji domaćin, ne samo da veliča kvislinška ustaško-nacistička tvorevina Nezavisna Država Hrvatska, nego ona u tome dijelu grada stoluje kao pozitivna povijesna i politička činjenica kroz nazive ulica koje nose imena po ustaškim krvnicima, dok sa druge strane simbol Mostara Aleksa Šantić se nalazi u potpunoj ilegali. Istina, Vučiću to nije promaklo prošle godine, kada je također učestvovao u Mostarskom sajmu, i kada je poručio da je grijeh porediti Budaka i Šantića.

Međutim, ove godine izostaju Vučićeve opaske na mijenjanje Šantića Budakom, i ne samo to. Mostarski sajam održava se ni manje ni više nego na godišnjicu formiranja Nezavisne Države Hrvatske. Njegov domaćin Dragan Čović ne ulaže nikakve napore da bi izvršio denacifikaciju mostarskih ulica. Da li zbog toga što to Čović ne želi, ili jednostavno ne može, jer bi sa tim potezom, on i HDZ izgubili kod svog biračkog tijela kojeg su navikli na veličanje najgnusnijih zločina iz prošlosti, kako one iz Drugog svjetskog rata, tako i bliske nam prošlosti? Postavlja se pitanje da li je za Čovića i HDZ pronacistička simbolika dio političkog identiteta ili teret koji su sami sebi nametnuli na pleća, pa ne znaju i ne mogu da ga sa sebe skinu? Teško je odgovoriti na to pitanje sa sigurnošću. Međutim odnos prema nacizmu i ustaštvu u nekoliko implicira odgovor i ostavlja malo prostora za ovo drugo. Veličanje političkog nasijeđa NDH dio je političkog identiteta HDZ-a ovdje i danas.

Jer šta pored izraženog antimuslimanstva znači i pregalnički trud HDZ-a da se Srbima u Hercegovačko-neretvanskom kantonu zabrani konzumiranje konstitutivnosti, dok upravo HDZ traži konstitutivnost, i to ne za hrvatski narod, nego za sebe kao političku partiju, da se kao politička partija inauguira u Ustav? Šta takav odnos HDZ-a prema mostarskim i hercegovačkim Srbima znači nego jasnu poruku da tamo gdje su Hrvati, za koje HDZ pretendira da ih u cijelosti predstavlja, većina, da tamo nema prava za Srbe, a posljednično tome i ostale.

Šta nam kao društvu garantuje da u uslovima bilo kakvih nacionalnih trvenja, na koje iz HDZ-a upozoravaju kada dovode u pitanje sigurnosnu situaciju BiH ukoliko se ne ispune neki njihovi politički zahtjevi, šta nam naime garantira da se vlast HDZ-a prema Srbima i drugim narodima, tamo gdje oni vladaju, neće ponijeti kao što se prema Srbima i drugim narodima ponijela vlast Nezavisne Države Hrvatske. Apsolutno ništa!

Jer ako su danas u Zapadnom Mostaru, nacistička Nezavisna Država Hrvatska i njeni pravci nešto što je politički prihvatljivo, nema nikave garancije, da upravo HDZ, poput onih na koje se ideološki nastavljaju, neće objaviti poziv Srbima i drugim narodima, kao što ga je NDH 15.avgusta 1941. godine objavila – poziv da se isele, u protivnom ZNA SE, šta slijedi, i da se prema Srbima i drugim narodima neće ponoviti isti tretman?

U potpisu na ovom proglasu je predstojnik redarstva Krešimir Krtalić. Inače dotični Krtalić je uputio i proglas tj. »Poziv Srbima«, pod brojem 1119/41. u kome je, između ostalog, pisalo:

“Pozivaju se svi Srbi, sa članovima svojih porodica, čija prezimena počinju sa slovima K, L, Lj, N i Nj, da se 17. ovog mjeseca, u 17 sati naveče, skupe na željezničkoj postaji radi iseljenja u Srbiju. Vlak iseljenika kreće tačno u l i sati naveče.”

U pozivu se zatim navodi da iseljenici mogu ponijeti 50 kilograma prtljaga po osobi i da stanove moraju zaključati i ključeve predati predstojništvu redarstva. [1]

Transport o kome je riječ nije krenuo 17. avgusta “u 11 sati naveče”, kao što je to bilo planirano, jer su, na intervenciju Italijana, uhapšeni Mostarci sa željezničke stanice vraćeni svojim kućama. Time je, u stvari, presječen zločinački lanac koji bi odvukao u smrt i posljednjeg Mostarca srpske nacionalnosti. Na žalost, do tog vremena je, prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, “iseljeno u Srbiju” 2.500 lica iz Mostara, od kojih se malo ko vratio u svoj rodni grad. Suviše mali broj njih je, doista, iseljen u Srbiju, najveći broj je umro mučeničkom smrću u nekom od ustaških koncentracionih logora i u zloglasnim velebitskim jamama. Prema podacima ustaške policije u Mostaru, od ukupno 5.000 pripadnika srpske nacionalnosti, koliko ih je bilo uoči rata (vjerovatno po popisu stanovništva 1931. godine), ostalo je krajem avgusta samo 852 lica; ostalo je pobijeno i internirano u koncentracione logore, poput Jadovnog.[2] Drago Karlo Miletić citirao je izvještaj ustaške policije iz koga se vidi daje uoči rata u Mostaru živelo oko 8.000 Srba.[3]

Inače, prva hapšenja Srba u Mostaru uslijedila su 31. maja 1941, kada su uhapšena petorica muškaraca. U noći između 31. maja i 1. juna, ustaše na čelu sa Ivanom Hočevarom i Stankom Šarcem, izvršile su likvidaciju uhapšenika kod sela Ortiješ. Jedan od uhapšenika (dr Fedor Lukač) uspio je pobjeći sa stratišta.[4] Sa masovnim hapšenjima i ubijanjima mostarskih Srba i nastavilo se uoči Vidovdana, tačnije od 24.-28.6. 1941., a samo iz grada, ne računajući okolinu, ubijeno ih je 160. Prema navodima Skoke ovi događaji su zaustavljeni krajem juna dolaskom u Mostar generala Vladimira Lakse, Pavelićevog opunomoćenika za Hercegovinu. “On je u cilju što brže pacifikacije pobunjenog područja, privremeno obustavio pokolje hercegovačkih Srba i 30. juna pustio na slobodu oko 300 ljudi”, zatočenih u Mostaru. Poznata su imena izvršilaca navedenih zločina. [5]

Može li se vjerovati da se historija neće ponoviti kada se ona već jedanput ponovila. Skoro po identičnom modelu, i po uzoru na NDH, vlast HDZ-a je u sklopu projekta Udruženog zločinačkog poduhvata, 1993.godine ponovo sastavila spisak za deportaciju Srba, čemu svjedoče dokumenti Ureda za razmjenu zarobljenih i drugih osoba Hrvatske Republike Herceg Bosne, od 16.oktobra 1993. godine.

Spisak osoba koje dobrovoljno odlaze u Srpsku republiku nosio je brojku od 333 imena osoba srpske nacionalnosti koje su “dobrovoljno” napustile teritoriju pod političkom kontrolom vlasti HDZ-a, odričući se imovine u korist HVO-a.

Ako je 1941. bilo strašno primjenivati nacističku metodologiju, šta tek onda reći za identičan slučaj iz 1993.godine kada su ljudi deportovani zbog pogrešne nacionalnosti na kraju dvadesetog vijeka pred očima Evrope. 1941.godine to je moglo biti rađeno daleko od očiju javnosti, 1993.godine nije. Da li će ponovo do toga doći, to doista ovisi od Hrvata, Srba, i Bošnjaka. Ukoliko Srbi, Hrvati, i Bošnjaci sebe budu zamišljali onako kako ih Čović, a možda i Vučić, zamišljaju, nažalost, ne može se reći da je to isključeno. Za dobre odnose među narodima potrebni su narodi koji nisu onakvim kakve ih se zamišlja. O tome kako ih pojedine politike zamišljaju, svjedoči krvava historija.

U nastavku spisak građana srpske nacionalnosti koji su bili prisiljeni napusiti Mostar 1993. godine: