Sa puta po Udrču: Tražili smo Ludmerg

Kamen težak tri stotine kilograma Gobeljića vodenice, napola prepukao, jedini je svjedok njenog postojanja. Ostalo je sve Drinjača odnijela na svojim valovima kad u jesen podivlja.

– Ovdje je od pamtivijeka bila. Još kao dijete dolazio sam u vodenicu, a za rat, ovaj zadnji, spasila nas je. Mljela je jedanaest metara meljave za dvadeset i četiri sahata. Četnici je minirali. Zakavdak se zđenuli, nostalgično se prisjeća Avdo Gobeljić dok nam pokazuje ostatke mlinskog kamena.

Ali, ovo nije priča o vodenici. Tražili smo Ludmer. Manji stari grad u Udrču koji je pripadao istoimenoj nahiji. Ostatke utvrde, ili njen tačan lokalitet, nismo pronašli. Nije ni bitno zaključili smo docnije, trebao nam je povod da se pokrenemo na put u Udrč i uživamo u ljepotama prirode.

Zborno mjesto bilo je u Cerskoj. Rano sam krenuo iz Kalesije; Fajko Kadrić me čekao u Konjević Polju a Zulfu Ahmetović pokupimo u Cerskoj, nakon što smo kod njega pili kahvu. Onu jutarnju. Vozili smo se oko Udrča do Gobelja. Sa te strane nikad nisam vidio Udrč. Prijeteći nam se osmjehivao, prkoseći svojim usjecima i oštrim vrhovima. U Gobeljima su nas sačekali naši saputnici Ševko Gobeljić, Almir Gobeljić i dedo Avdo u sedmoj deceniji života. Ne spominjem njegove godine onako zabadava, upola sam mlađi, ili bar skoro pola, ali po povratku iz planine ječao sam ko sanitet, a djed Avdo ”otpedla” bez truna umora.

Uronuli smo prema Drinjači, sve vrvi misterioznim toponimima, pričaju priču iz prošlosti onome ko zna slušati. Ono najveće brdo što nam ostaje za leđima zove se Karaula, Vele kako na tom brdu još postoje ostaci kamenih objekata gdje je bila smještana vojska za vrijeme Osmanlija. Karaula veže za Hrid koji se okomito spuštao prema Drinjači. Na Hrid se samo može kroz Hridska vrata, stijena koja se vidi iz podnožja, raspukla na pola i razmakla se tek toliko da konjanik može proći. Spuštamo se i dalje prema Drinjači karavanskim putem kojim se dolazilo iz podnožja Udrča, a vodio je prema Sokolcu i dalje prema Sarajevu.

– Mještani ovog mjesta i okolice nekad su hranili tuke koje su poslije gonili ovim putem prema Sarajevu i dalje prema Budimu. Pouzdano se zna, da su sarajevski begovi uzimali od našije ljudi tuke, spomenuo je neko iz grupe, dok smo se borili da ne skliznemo u nabujalu Drinjaču.

Svratili smo na Gradinu, lokalitet koji je visio iznad Drinjače i karavanskog puta. Gradina je na pola puta između Susjeda i Perina, srednjovjekovnih gradova zaboravljenih u Udrču. Možda je to stražarsko mjesto koje je povezivalo ove dvije utvrde i nadziralo put čuvajući ga od hajduka. Dok se penjemo prema Susjedu, pokazuju mi kotu koja se zove Misija. Na tom mjestu je izgrađen relej, možda za telekominikacije, a vele kako je na tom mjestu bila manja Franjevačka crkva nekad birvaktile. Možda još prije Osmanlija. Na pola puta dok se veremo prema Susjedu, nailazimo na pećinu Slijepi miš. Tako se zove. Unutrašnjost je ogromna i tu se skrilo nekoliko sela naroda za vrijeme agresije. Unutrašnjost je povezana sa još dva izlaza. Jedan izlaz je visoko na okomitoj stijenu i nepristupačan, drugi udaljenj stotinjak metara i njega su zatrpali mještani sela Gobelje jer im je jedne prilike tu upao hajvan. Nekad davno dok se još stoka čuvala po toj planini, nečiji vo je propao u zemlju i mještani su se spustili u nju, konopcima zavezali vola, izvukli ga, a ulaz zatrpali da više stoka ne propada. Na Susjedu, među dobro očuvanim zidinama, naložili smo vatru, skuhali i popili kahvu.

Idemo dalje do male gradine koja je isto tako povezana sa lancem utvrda i karavanskim putem. Susjed sam i prije posjetio, ali Malu gradinu nisam. Zbog toga je ona za mene poseban izazov. Mala utvrda se urušila i većina zidova propala u zemlju, urasla je u humus, ali se ima šta vidjeti. Pogled puca na Drinjaču, Susjed, Perin i Kušlat, čitava dolina je povezana utvrdama. Križevac je lokalitet gde se rječica uljevala u Drinjaču, a izvirala je visoko u stijenama na mjestu gdje smo mislili da se nalazi Ludmer. Nikakvih tragova, ništa nije pokazivalo da je tu možda nekad bio srednjovjekovni grad ili manja utvrda. Nismo se razočarali jer nam to otvara vrata da i drugi put posjetimo tu čudnu planinu Udrč, koja ima nesreću samo zato što se nalazi u siromašnoj Bosni. Da je kojim slučajem u Švicarskoj bila bi najveća turistička destinacija. Nakon šesnaest kilometara pješačenja po vrletima planine vratili smo se u selo gdje nas je čekao ručak kojeg su nam spremile vrijedne kćeri i supruga Ševke Gobeljić. Kad smo tražili šifru za wi-fi, saznali smo da jedna šifra važi za svo selo i da se svi na svim mjestima mogu konektovati. Podatak koji opisuje dobronamjerne mještane koji se među sobom paze, a prema musafirima su još bolji.

kalesijske-novine.com/Azir Šabić Žilo