Nabavka aviona u Hrvatskoj: Izraelske “kante” protiv rasklimanih srbijanskih migova?

Hrvatska je sa Izraelom sklopila ugovor vrijedan oko 400 miliona eura o nabavci 12 F-16 Barak aviona koji bi trebali štititi hrvatsko nebo u narednih 25 godina.

Problema sa ovim potezom je nekoliko. Radi se o avionima koje je Izrael dobio od SAD-a prije 30 godina. Izrael ih je izuzetno mnogo koristio u ratnim uvjetima zbog čega se avion mnogo više opterećuje i skraćuje mu se radni vijek. Cijena aviona je tri milijarde kuna što imajući u vidu zaduženost Hrvatske predstavlja veliki finansijski teret. S druge strane, pojedini analitičari ukazuju i na određene pozitivne aspekte ovog poteza hrvatske vlade.

Da li trebaju avioni

Govoreći o tome da li su Hrvatskoj uopće potrebni ovi avioni, nekadašnji profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu te stručnjak za vojnu industriju dr. Berko Zečević za Faktor je kazao da je Hrvatska “imala svoje ratno zrakoplovstvo i imali su raspoređene i razvijene aerodrome kao i “support” održavanja aviona”.

– Drugo, u blizini Zagreba je bio i centar za održavanje u prijeratnom periodu. Oni su donijeli tu odluku imajući u vidu da imaju jako veliku obalu. Imaju i sjeverni dio zemlje koji je izdužen gdje mogu avioni da obavljaju svoje aktivnosti. To je veoma razumna odluka u skladu sa njihovom procjenom održavanja njihove nezavisnosti i to treba podržati – kazao je Zečević.

Ističe da je pratio izlaganje ministra odbrane Hrvatske te da je “prijatno iznenađen širinom i dubinom istraživanja razloga za i protiv izbora pojedinih tipova aviona imajući u vidu ograničenja finansijske prirode”.

– Ono što mi se jako svidilo je to da su oni definirali šta treba njihovom ratnom zrakoplovstvu u cjelini. Trebaju im avioni, treba im naoružanje, treba im obuka, treba im dugoročni support dijelovima za održavanje narednih 20 do 25 godina i podrška u misijama koje oni kao članica NATO-a treba da izvedu u narednom periodu. Hrvatska je imala zahtjev da se sklapa ugovor države sa državom. Ne država sa firmom, već država sa državom i jedino je Izrael dostavio takvu ponudu. Onda su oni definirali koliko godišnje jedan njihov pilot treba da ima naleta odnosno avionskih sati u vazduhu i definirali su da im treba minimum 25 godina, definirali su broj aviona na 12 i kad se sve sabralo, jedan od limita je ne samo kupovina već i održavanje aviona, izgradnja hangara za održavanje i popravke, ispalo je da po jednom naletu najjeftinija je bila ova ponuda Izraela – stav je Zečića.

Garancije proizvođača

Ističe da je Hrvatska od Izraela tražila da dobije od firme proizvođača aviona garanciju koliko ti avioni mogu još operativno da dejstvuju bez daljeg usavršavanja opreme.

– Jedino su njima Izraelci ponudili full paket, to znači avion, kompletno naoružanje, avioni su modernizirani i imate garanciju firme koja je proizvela avione jer su izvršili pregled da oni mogu biti upotrebljivi i na nivou svjetskih zahtjeva narednih 25 godina. Mislim da su to fantastično uradili – poručio je Zečić.

Govoreći o tome da li NATO “kišobran” štiti Hrvatsku, pojašnjava da ne štiti na taj način jer ne postoje NATO snage već NATO čine zemlje sa svojim resursima.

– NATO kao savez nema izdvojene oružane formacije. Oni imaju samo komandnu strukturu NATO-a u koje ulaze jedinice koje se popunjavaju iz zemalja članica. Godišnje se treba do tri posto BDP-a izdvojiti za jačanje oružanih snaga unutar NATO zemalja. To u ovom momentu rijetko koja zemlja radi i to je ovo na što je Donald Trump upozorio pa se povukao od te priče. Hrvatska se uklapa u organizaciju kroz interoperabilnost i kompatibilnost sistema – rekao je Zečić.

Upoređujući nabavku ruskih aviona u Srbiji i američkih aviona od Izraela u Hrvatskoj, ističe da tu postoje velike razlike u kontekstu toga kako su nabavke izvršene.

– Zagreb je strateški djelovao na izbor onoga što je najbolje za Hrvatsku, javnost i struka su bili uključeni a u slučaju nabavke ruskih aviona u Srbiji tu je dominantnu ulogu igrala politika. U Hrvatskoj su igrale ulogu vojne procjene, ekonomija i struka a u Srbiji je dominantno igrala politika i interesi Rusije i pojedinih struktura unutar Srbije da se zadrži ruska avijacija – kazao je Zečević.

Stav pilota

Penzionisani hrvatski pilot Ivan Selak kazao je da je najveći problem izraelskih aviona “sati naleta i godine starosti. Njegov životni vijek je na isteku. Avion je skup za održavanje inače. Optimum korištenja aviona, kad je on najjeftiniji za održavanje, je od treće ili četvrte godine kad je proizveden pa do 22. godine starosti”.

– Prve dvije, tri godine kad je izašao iz fabrike taj avion je skup jer treba preboljeti dječije bolesti. Nakon toga je najjeftiniji. Nakon 22-23 godine, cijena održavanja drastično košta. Najgora stvar u tome je što je avion stariji, to više vremena provodi u halama za održavanje, kod inženjera, a sve manje leti. Nakon trideset godina praktično se vrlo malo i razmatra mogućnost ozbiljne upotrebe aviona F-16. Govorim o ozbiljnoj upotrebi, u upotrebi kakve je bio prvih 20-ak godina. Nakon 30 godina ga možete koristiti za paradiranje – pojašnjava Selak.

Kaže da je prva velika mana činjenica da “avion kupujemo od Izraelaca. To znači da je avion maksimalno iskorišten jer je riječ o iznimno kvalitetnim pilotima države koja često ratuje. Druga velika mana je što je riječ o starim avionima. To vodi i do treće mane. Riječ je o avionima koji su na isteku svog životnog vijeka”.

– On će letjeti, ali obim zadaća neće biti onakav kao kad je imao pet, deset, petnaest ili dvadeset godina. A najveći problem, apsolutno sam siguran, provest će najviše vremena u hangaru – oštro je poručio Selak.

Podsjećamo, krajem prošle godine Srbija je okvirno dogovorila isporuku polovnih ruskih vojnih aviona Mig 29. Ono što je svakako interesantan detalj je da će na modernizaciju aviona biti utrošeno stotine miliona eura. Naoružavanje Hrvatske i Srbije događa se u periodu kada je region Balkan okružen NATO savezom s čijom se tehnologijom i vojnom nadmoći ne mogu takmičiti ni mnogo veće sile od Srbije. Stoga se postavlja pitanje opravdanosti utroška ogromnih sredstava na nabavku polovne vojne opreme koja ne predstavlja prijetnju nikome, izuzev možda pilotima. Tako je naprimjer 2013. pao ratni vojni avion tipa “Orao” srbijanskog zrakoplovstva, ali se pilot uspio katapultirati i preživio je pad. Ali su 2017. godine u padu srbijanskog ratnog aviona Super galeb G-4 nažalost stradala dvojica pilota. Što se tiče hrvatske avijacije, od 1995. godine do danas je u vježbama palo čak pet aviona.

Izvor: Faktor