Što noću sanja, slijepa Nermina danju naslika

U kući Šefike i Edhema Ramića u bosanskokrupskoj Mjesnoj zajednici Jezerski prava je galerija. Skoro da nema zida, kutka, djelića sobe, hodnika a da nema slike, skulpture…

Djela su to njihove najstarije, tridesetčetverogodišnje kćerke Nermine, koja je od rođenja slijepa.

Dva posto

– Ljekari su ustanovili da je vidjela četiri posto na oba oka kad je rođena. No, stanje joj se poslije pogoršalo i ljekari sada tvrde da na desno oko vidi samo dva posto, dok je lijevo potpuno ugašeno – kaže Šefika.

Nermina je počela slikati kad je krenula u osnovnu školu, koju je pohađala u Hrvatskoj.

– Ni ja nisam mogla vjerovati kako su nastajale njene slike, posebno tokom srednje škole u Sarajevu i poslije. Istina, najčešće bih morala biti uz nju, objašnjavati joj o tome šta slika, pričati joj detalje… – dodaje Šefika.

I tako je Nermina neiscrpnom energijom i uz pomoć roditelja ovladala tajnama ove umjetnosti pa se njenim djelima svi oduševe. Nermina stidljivo govori da je to došlo samo od sebe.

– Nekom snagom i nagonom počela sam i tako je krenulo. Roditelji su mi pomagali, satima je majka sjedila pored mene i objašnjavala, a otac je nabavljao materijal – govori Nermina Ramić.

Otkrila nam je, kako kaže, svoju malu tajnu, da inspiraciju za slike i skulpture nalazi u snovima.

Ramić: Slika i portrete
Budi se umorna

– Često sanjam, ali svijet koji ne vide ljudi. Lebdim svemirom. Takva putovanja za mene su iscrpljujuća. Budim se veoma umorna i s jakom glavoboljom. Tek kada na papir prenesem ono što sam u snovima vidjela, bolovi i umor nestaju – kaže Nermina.

Otud su na njenim slikama anđeli, planete, komete, galaksije… I urađeno ih je na stotine. A onda i portreti oca i majke.

– To sam uradila tako što sam ih rukom dodirivala po licu, čelu, vratu, sve dok sam slikala. Tako sam dobila sliku svojih roditelja. I svi koji su vidjeli, kažu da sam “pogodila” – ispričala nam je Nermina.

Samostalna izložba

Učestvovala je na izložbama u Zagrebu, Sarajevu, Bihaću, Sloveniji, Italiji i na likovnim kolonijama. Nedavno je imala i samostalnu izložbu u Bosanskoj Krupi.

– Iako postoji interes za moje slike i dolaze u moju kućnu galeriju, izostala je veća podrška. Često moram slikati pred prisutnima, jer se žele uvjeriti kako to radim – dodala je Nermina.

Prepoznaje boja

Boje prepoznaje dodirom i po toploti.

– Nikad nisam pogriješila, jer svaka boja ima svoju toplinu. Kutiju drvenih bojica raspem po stolu. Onda uzimam jednu po jednu. Prstima dodirujem srce ili špic svake. I osjetim koja je. Crvena je najtoplija, a bijela najhladnija, ostale su između – pojasnila je ona.

Avaz