Zašto Rusija uopće ima izbore?

Rusi će sutra izaći na izbore. S obzirom da je pobjednik unaprijed poznat i s obzirom da je Rusija demokratija samo na papiru, postavlja se pitanje – čemu čitava ova predstava? Zašto se Vladimir Putin jednostavno ne proglasi doživotnim predsjednikom?

Naravno, odgovor je prilično jasan, isti kao i za komunističke države 20. stoljeća koje su u svom imenu imale epitete “narodna” i “demokratska” – Putinovom autokratskom režimu potreban je barem privid demokratije, kako za domaću tako i za svjetsku publiku. Ovaj fenomen svjedoči o prestižu koji demokratija kao politički sistem ima danas, ali u isto vrijeme i o opasnosti od njenog potkopavanja i, u nedostatku bolje riječi, lažiranja. Umjesto “kraja historije” u obliku univerzalnog trijumfa liberalne demokratije nakon propasti komunizma i fašizma, danas nam prijeti njena zamjena sistemom koji nosi njeno ime i sadrži sve njene formalne procedure, ali nema veze s njenom suštinom.

Putin neće biti izabran u nedjelju, jer pravog izbora nema
A putinizam je tu ogledni primjer. Kako piše slavni ruski šahovski velemajstor i disident Gari Kasparov u članku “Istina o Putinu” za američki list Weekly Standard, gotovo svaki element tvrdnje da će “18. marta popularni lider Rusije, Vladimir Putin, biti ponovo izabran za šestogodišnji predsjednički mandat” u biti je lažna. Putin je, ocjenjuje Kasparov, popularan na isti način na koji je restoran popularan ako je jedini u gradu i ako su svi drugi restorani spaljeni do temelja. Unatoč tome – ili upravo zbog toga – u nedjelju se u Rusiji neće održati izbori, ako izbore definiramo, kako sama riječ kaže, kao izbor između različitih kandidata za obnašanje vlasti u republici. Putinova vlast sličnija je vlasti careva i sovjetskih vođa nego funkciji predsjednika zapadnih demokratija.

Glavni cilj ovih izbora za Putinov režim nije njegova pobjeda, budući da je ona potpuno zagarantirana – i to ne u smislu te riječi koji se odnosi na Aleksandra Vučića u Srbiji, Viktora Orbana u Mađarskoj, pa u neku ruku i Andreja Plenkovića kod nas, kao lidera koji dominiraju političkom scenom u svojim zemljama, koji malo-pomalo grade kult ličnosti i prema kojima znatan dio nacionalnih medija ima sramotno poslušnički stav. Ne čak ni u smislu u kojem bi pobjeda bila zagarantirana Redžepu Tajipu Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan) u Turskoj ili Nikolasu Maduru (Nicolas Maduro) u Venecueli, gdje vlasti ne prežu ni od krađe glasova i nasilne represije oporbe. Za razliku od njih, bilo kakva alternativa Putinovoj pobjedi na izborima u postojećim okolnostima nije niti teoretski zamisliva.
Razlika između “demokratije” u Rusiji i one u Sadamovom Iraku, Siriji, Bjelorusiji, Kazahstanu ili Sjevernoj Koreji je samo u nijansama, odnosno postotku koji pobjednik dobiva – dok se u ovim diktaturama s igrokazom izbora postotak glasova za vječnog “predsjednika” kreće između 8% i 100 posto, u Rusiji se vrti oko nešto skromnije dvije trećine. Je li tome razlog Putinova suptilnost, relativno viši pluralizam u ruskom društvu ili oboje, na kraju krajeva je irelevantno – nije toliko bitno, jer rezultat je strogo kontroliran, kako u pogledu “inputa” (onih koji se smiju kandidirati), tako i u pogledu “outputa” (samih glasova koji se kradu ako je to potrebno).

Cilj Kremlja što veća izlaznost izbora kao privid demokratije
Stoga je glavni cilj Kremlja ostvariti što veću izlaznost na izbore kako bi osigurao kakav-takav privid demokratskog procesa na djelu. Metoda kojoj pritom pribjegava je dvostruka: s jedne strane, pritiskom na državne službenike, studente, javne ličnosti i druge građane Rusije da učestvuju na predizbornim skupovima, naravno, da iziđu na same izbore. Kako izvještava Guardian, zaposlenici jedne moskovske kompanije dobili su grupni e-mail u kojem im je naloženo da se “organiziraju u grupe ne manje od četvero i fotografiraju se kad dođu na stadion”, na Putinov predizborni skup 4. marta u Moskvi. Režirani skupovi, s pratećom koreografijom zastava, postera ‘Velikog Vođe’ i revno skandiranih partijskih slogana uobičajena je tehnika autokratskih režima već decenijama. Stoga je posebno neshvatljiva naivnost dijela vanjskih promatrača koji takve prizore, bilo u Rusiji, Siriji ili Sjevernoj Koreji, uzimaju zdravo za gotovo.

Ali druga tehnika Putinovog režima njegov je svojevrsni izum: lažna opozicija za lažne izbore. Kao što piše Kasparov, Kremlj je na ovim izborima uložio više vremena i resursa za promociju Putinovih protukandidata nego za njega samoga – Putin nije učestvovao ni na jednom sučeljavanju, održao je jedan mlaki predizborni nastup, a program nije ni objavio. Što se “opozicije” tiče, Kremlj kao i na svakim izborima dosad koristi taktiku kandidiranja ekstremnog nacionalista s jedne strane i komunista s druge, između kojih se Putin može postaviti kao razumni srednji put.

Naravno, i jedni i drugi su ustvari potpuno odani Putinu i nemaju nikakvih ambicija niti iluzija o tome da bi ga mogli zamijeniti na vlasti. Njihovo je da pokupe po desetak posto glasova i stvore iluziju višestranačja. O nadrealnosti ruskog političkog sisitema dovoljno govori i da Vladimir Žirinovski, sumanuti kandidat ekstremne desnice koji se prvi put kandidirao još 1991. i koji već gotovo 30 godina zabavlja naciju izjavama poput one da će ruski naučnici potopiti Sjevernu Ameriku, dolazi iz Liberalno-demokratske stranke Rusije. Za razliku od njih, Komunistička partija Ruske Federacije bar je promijenila kandidata ove godine, pa umjesto njenog predsjednika Genadija Zjuganova poslala Pavela Grudinjina.

Šaroliki izlog lažnih opozicionih kandidata

Od prošlih izbora 2012. “izbor” je ipak nešto proširen, pa je Kremlj dopustio – ili naredio – kandidaturu i oligarhu Mihailu Prohorovu, koji je dobio cijelih 8 posto glasova. Ove godine izborno Potemkinovo selo je najšarolikije dosad, s čak sedam kandidata osim Putina. Među njima, naravno nije Boris Nemcov, koji je ubijen 2015. preko puta Kremlja, gdje vjerojatno ni mačka ne bi mogla biti ubijena a da golemi obavještajni aparat to ne zna. Tu nije ni sam Gari Kasparov, koji je 2013. ispravno zaključio da mu nije pametno ostati u Rusiji ako želi sačuvati slobodu i/ili život. Nije tu ni daleko najžešći opozicioni lider Aleksej Navaljni, koji je predvodio čuvene masovne proteste zbog izborne prevare 2011. pod sloganom “Rusija bez Putina” i koji je i danas u stanju izvesti hiljade ljudi na ulice, unatoč drakonskim kaznama za “protestiranje bez dozvole”.
Navaljni, koji je zatvoren i pušten toliko puta da vjerojatno ni sam ne zna broj, o fizičkim napadima Putinovih batinaša da ne govorimo, dobio je zabranu kandidature jer je 2013. osuđen za pronevjeru, iako mu je zatvorska kazna odmah suspendirana, a sama presuda oborena kao politički motivirana odmazda na Evropskom sudu pravdu. Kasparov je prigodno komentirao njegovo suđenje na sljedeći način: “I sudski i demokratski proces u Rusiji su razrađene lakrdije stvorene kako bi odvratile pažnju građanima doma i da bi pomogle zapadnim liderima u inostranstvu da izbjegnu suočavanje s neugodnom činjenicom da je Rusija ponovo postala policijska država.” Navaljni, inače žestoki kritičar korumpiranog režima kojeg naziva “strankom pokvarenjaka i lopova”, danas poziva svoje pristaše da bojkotiraju izbore, baš kako bi im oduzeli privid legitimiteta.

Umjesto navedenih, tu je “lojalni liberal”, kako ga Kasparov opisuje, Grigorij Javlinski iz stranke Jabloko, kao i Ksenija Sobčak, poznata kao “ruska Paris Hilton”. Sobčak je možda najzanimljiviji kandidat iz barem dva razloga: prvo, zato šta, kao što se može vidjeti u fascinantnoj reportaži koju je snimio BBC, otvoreno tvrdi da se radi o “lažnim izborima”, čak se i šali da u Rusiji “ne možete odabrati svoje roditelje, svoj rod ni svog predsjednika”. Usto, ukazuje na apsurdne imovinske kartice prema kojima je ona bogatija od Putina, koji je prema nekim neslužbenim procjenama najbogatiji čovjek na svijetu, zahvaljujući basnoslovnom bogatstvu koje je navodno izvukao iz državnog budžeta i kapitala, zajedno s odanim režimskim oligarsima koji kupuju luksuzne nekretnine, nogometne klubove, medije i kompanije po Londonu i drugim zapadnoeuropskim metropolama.
Ne možemo se praviti da su izbori u Rusiji stvarni

Drugi razlog zbog kojeg je Sobčak zanimljiva, i koji u isto vrijeme baca priličnu sumnju na njenu autentičnost, njeno je rodoslovno stablo – njen pokojni otac je Anatolij Sobčak, Putinov politički mentor koji ga je postavio za svog zamjenika kad je devedesetih bio gradonačelnik Sankt Peterburga. Jedini put kad je Putin, poznat po svojoj špijunskoj hladnokrvnosti, plakao u javnosti bio je na Sobčakovom sprovodu. Je li onda ova 36-godišnjakinja starleta koja je postala novinarka i aktivistkinja Putinov pijun, kako smatraju Navaljni i Kasparov, ili iskreni borac za normalnu Rusiju koja koristi svoju ulogu pijuna ne kako bi dobila izbore, kako sama kaže, nego kako bi rekla istinu o cijeloj igri?

Gotovo je nemoguće reći. I baš to pokazuje koliko je ruska politika nadrealna, u skladu s naslovom knjige Petera Pomeranceva: “Ništa nije istina i sve je moguće”. Upravo kako Putin i njegova klika žele – dezorijentirani građanin, izložen svakodnevnoj poplavi najraznolikijih lažnih vijesti iz zemlje i iz svijeta, postaje pasivan i lakše prihvaća status quo: doživotnu vlast postmodernog ruskog cara kao manje zlo. Očinska figura koja, uza svu korupciju i represiju, barem nudi kakvu-takvu stabilnost i maglovito obećanje boljeg života i ponovno velike “Majke” Rusije.
Ali tog zbunjenog i rezigniranog ruskog građanina ionako se ništa ne pita. Izađe li na izbore u nedjelju, bit će samo dio koreografije ove pomno razrađene predstave. Kao što će biti, upozorava Kasparov, i svi oni zapadni državnici koji će nazvati Putina da mu čestitaju na “pobjedi”, kao da se radi o bilo kakvom takmičenju, i svi svjetski mediji koji će izvještavati o čitavoj stvari kao da se radi o izborima, i kao da je Putin zaista predsjednik republike, a ne ono što je – diktator.

O direktnoj opasnosti koju putinizam predstavlja drugim državama, bilo njihovom demokratskom sistemu kao u slučaju SAD, životima njenih stanovnika kao u aktualnom slučaju Velike Britanije i korištenja bojnog otrova na njenom tlu ili njenom teritorijalnom integritetu kao u slučaju Ukrajine, već je dovoljno rečeno. Ali s njom je usko povezana njegova apsolutna vlast u Rusiji, koju može održati samo iluzijom demokratije, kultom ličnosti i kontinuiranom proizvodnjom domaćih i vanjskih neprijatelja – za domaću i vanjsku konzumaciju. I naravno, ciničnom propagandom koja predstavlja prema kojoj je demokratija na Zapadu jednako lažna kao ona u Rusiji.
Stoga je mit o bivšem KGB-ovom špijunu, okorjelom kleptokratu, izglednom ratnom zločincu i likvidatoru novinara, disidenata i opozicionara (Politkovskaja, Nemcov, Litvinenko, Magnicki, Berezovski i Skripal samo su najpoznatija imena za čiju smrt ga se sumnjiči) kao nekakvom spasitelju nacije i svijeta od “trule” zapadne demokratije možda i najveći paradoks našeg doba.

Piše: Petar Stošić/Index.hr