Roditeljska ljubav bez granica: Muž i žena donirali po jedno oko svom bolesnom sinu

Preveo: Nedim Botić/Saff.ba
Muž i žena iz Malezije su donirali po jedno oko svom 17-mjesečnom sinu, samo kako bi mu sačuvali vid! Ovaj nezapamćen čin roditeljske ljubavi je naišao na veliku pažnju malezijskih medija, a brižni roditelji poručuju: „Šta će nam oči, ako naš sin ne vidi!? Džabe nam je naše zdravlje, ako naše dijete ostane bolesno.“
Prema izvješću objavljenom u malezijskim novinama The Star, liječnici su obavijestili supružnike Khairul Syafiq Azmija (27) i Yusu Nurlina Mohd Yusufa (25) da će njihov sin Khairil Mikail u potpunosti izgubiti vid. Lijevo oko mu uopće ne funkcionira, dok Mikail na desno oko veoma slabo vidi.
„Mome mužu i meni ne smeta što ćemo biti slijepi na jedno oko, samo ako će naš sin tako imati ljepšu budućnost“, rekla je hrabra majka Yus.
Rekla da njen sin, koji pati i od drugih zdravstvenih problema, mora svake sedmice ići u tri odvojene bolnice radi liječenja.
“On mora otići u Tuanku Jaafar bolnicu radi liječenja očiju, u Malacci liječi napade dok u bolnici u Kuala Lumpuru liječi probleme s rastom”, objasnila je ona.
Yus kaže da je im jedan ljubazan stranac donirao 8 000 malezijskih rinngita. S dobijenim novcem su kupili polovan automobil pomoću kojeg idu na terapije.
Prije toga, ovaj bračni par je s bolesnim sinom išao autobusom na svaki od njegovih liječničkih pregleda.
Khairil Mikailovii medicinski problemi su započeli kada je imao samo 25 dana. Tada je otkriveno da je obolio od bakterijske infekcije pluća.
Izvor: The Star

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!

Pročitajte još:

Pročitajte još: Bojim se da na samrti ne zaboravim riječi: la ilahe illallah

Jedan šejh je podučavao svoje učenike temeljima islamskog vjerovanja, a posebno im je objašnjavao značenje riječi: la ilahe illallah. Jednog dana je jedan student poklonio šejhu papagaja, jer je znao da šejh mnogo voli ptice i mačke. Šejh se obradovao poklonu i uvijek je papagaja nosio sa sobom, čak je bio s njim i dok je držao predavanja studentima, tako da je papagaj brzo naučio izgovarati riječi: la ilahe illallah. Nakon što ih je naučio, konstatno ih je ponavljao, i danju i noću.

Jedanput su studenti zatekli šejha uplakanog, pa su ga upitali šta ga je rastužilo i rasplakalo, a on im je rekao: ”Mačka je ubila papagaja.”

Rekli su mu: ”Zar zbog toga plačeš!? Ako želiš donijet ćemo ti drugog, boljeg i ljepšeg papagaja.”

Šejh je odgovorio: ”Ne plačem ja zbog toga, već plačem što je papagaj, kada ga je mačka napala, vrištao sve dok nije umro. Iako je prije toga stalno ponavljao riječi: la ilahe illallah, kada ga je mačka napala on je zaboravio te riječi i samo je vrištao. A to je činio jer je riječi: la ilahe illallah, naučio samo jezikom, a njegovo srce ih nije osjećalo. Bojim se da ne budemo kao ovaj papagaj, da živimo naše živote ponavljajući riječi: la ilahe illallah, samo jezicima, a da ih na samrti ne zaboravimo, jer ih naša srca nisu istinski spoznala i nisu živjela u skladu sa tim riječima.”

Tada su i studenti počeli plakati zbog straha od neiskrenog odnosa prema la ilahe illallah.

Saff.ba