Naza Mrguda u desetoj deceniji života živi u kući bez krova: Pomozite mi da ozdravim ili da umrem pa koje je preče

Prema dokumentima, rođena je 1926. godine, ali Naza Mrguda iz naselja Glamoč kod Goražda kaže da će 2019. imati punih 100 godina. U njenom su se djetinjstvu, zbog različitih razloga, djeca kasnije upisivala u matične knjige, ali bez obzira na to je li na početku ili na kraju desete decenije, život ove starice u kući bez krova teško bi i u knjigu mogao stati.

Socijalna pomoć
Dva rata i poraća, strah, glad, brojne izbjegličke adrese i stotinu drugih problema obilježili su njen život, čiji suton proživljava u zidini u koju sa svih strana prodiru hladnoća i vlaga.

Kaže da je ništa ne boli, osim što je srce oslabjelo pa joj voda u plućima ne da da diše. Da nije toga, dodaje, i u šumu bi po drva mogla ići. Izbjegla je iz Mrgudića iznad Ustiprače, živjela je na više adresa. U Mrgudiće danas ne može, jer u selu nema nikoga pa posljednjih deceniju i po živi u devastiranoj kući. Ne želi nikome biti na teretu, jer su i djeca podstanari ili imaju svoje probleme.

– Najlonom sam pokrivala i pokrivam, ali prva kap kiše, eto je dolje. Tamo mi ta soba sva istruhla od mema i kiše, a ovo ovdje čuvam, sin mi pomogne da zaštitim. Kad imam drva, naložim pa je dobro – govori nam Naza.

Živi od 200 KM socijalne pomoći, to joj je, kako kaže, i na kuću, i na djecu, i da kupi, i da plati struju i drva.

– Ali, opet, imam jesti, imam piti, ne patim se. Jedino što socijala ponekad kasni pa se “oplače” svega, a ja najviše volim da pojedem mandarinu, bananu – dodaje.

Gubitak snage
Do prošle godine sijala je i vrt, ali ju je izdala snaga pa više ne može. Šta joj je najpotrebnije, ni sama ne zna.

– Ako možete šta, pomozite samo da ozdravim ili da umrem pa koje je preče – poručuje ova starica.

Sjećanja na Drugi svjetski rat
Naza je i u Drugom svjetskom ratu sa porodicom morala u izbjeglištvo. Nije išla daleko od Drine, ali strah koji je preživjela i sjećanja na dane kada je jela samo tikvu i grah, još su svježa. Posebno na vremena kad je sa porodicom, tokom četničke okupacije Goražda, morala prijeći most u centru grada na kojem je trajao pokolj.

– Na ćupriji je bio konopac preko ceste. Ako si prešao preko konopca ovamo, ostao si živ, a ako si ostao tamo, zaklan si, nećeš prijeći. Majka drhti k'o prut. Uzmem je i ponesem preko, a na mostu jugov snijeg sav crven od krvi. Ispod mosta naredalo se muških, žena i djece, sve jedno na drugom, a u Drini koliko ih je, Boga pitaj – prisjeća se Naza.

(Izvor: Avaz)