Hoš’ se ti za mene udat’ ili ćemo mi ‘vako do smrti?

Njegov tekst naišao je na brojne pozitivne reakcije Mostaraca, ali i mnogih drugih, koji su se čitajući prisjetili i podijelili neke od svojih uspomena iz mladosti.

Tekst “Mostarca bez dlake na jeziku” prenosimo u cjelosti:

“-Hoš’ se ti za mene udat ili ćemo mi vako’ do smrti?

-Hoću bolan’ al šta si zavro ko june! Pa tvoja sam jadan nisi bio,tvoja i Božija!

-Ama znam, nego volio bi te gledat i naveče’ i ujutru i u podne i u ponoća!

Nekada davno ovako su se obećavali mladi u Mostaru, kleli su se na vječnu ljubav na Partizanskom groblju, ispod Starog Mosta, na sredini Kujundžuluka, oko robne kuće “Hit”…i s tim je i grad odisao nekom posebnom čarolijom!

Momci su prilazili djevojkama, a one vrtile uvojke stidljivo gledajući u pod s blagim osmjehom na licu!

E Bože kako lijepo bijaše!

Umazah svoju dragu tada onom najboljom šampitom iz “ABC-a” a ona mi iz bijesa reče: E neš ti mene vrtit kako ti možeš, i neću s tobom večeras na muziku u Hotel Mostar!

Pogledah stidljivo u pod i rekoh: Što neš’ a s kim ću ja? Omer, Dragan, Milan i Sevda neće mene u društvo samog, nemoj mi to radit’ majkee ti!

Nismo se znali mrziti, zadovoljavali smo se Mostarskom havom i umivanjem u Neretvi koja je prala naš znoj od Mostarskih vrućina.

Znao sam je kupiti šećernom vunom, i Koktom u Maderi ma šta god da sam uradio!

Zaklinjala mi se vjernošću u Parku Alekse Šantića jer je mislila da taj pjesnik vječno živi i da osluškiva svako naše obećanje jedno drugomu.

Bože kako smo se voljeli, kako smo ćejfili, i volili svaki naš dan i sat zajedno proveden!

Kada bi došlo proljeće, behar i onaj posebni miris s juga a s njim i laste bio sam i ja sretan i dizao sam je u naručje i derao se: Oženit’ ću te godine ove, proljeća mi moga i Mostarske mi kaldrme!

Majko moja kako je ta žena znala da se smije, istinski, iz srca, dušom. Bila je prava Mostarka sa onih par kila viška, sa oblinama kao niti jedna danas.

Sakrivala je svoje smeđe uvojke šeširom koji sam joj ja kupio u Trstu, a usne su se sijale i mirisale na grožđanu mast koju i sada osjetim kada zaklopim oči!

Prođoh nedavno Mostarom, parkovima, mostovima…ali nema je, otjerao je prokleti rat daleko, ni sam ne znam gdje i s kim, ali podsjeti me danas Mostar na nju!

Voljela je kišu, često je govorila da joj upravo ona šalje poruke od njenog voljenog Alekse Šantića i da svaki put zna gdje sam jer joj kiša šalje poruke o meni.

Bona kako mi fališ!

Evo mene, a đe si ti? Nakon dvadeset i kusur godina i dalje uzdahnem kada se pomene tvoje ime, pustim suzu kada kročim na kaldrmu ovoga danas tužnog Mostara, a da znaš jučer sam okrenuo glavu ispred Hotel Mostara jer je srušena svaka emocija s ovim novim i urbanim dijelom!

Gledam kako ljudi na brzinu piju kafu, nema ćeifa, nema uzdaha…nema nas draga moja..

Znaš šta nam nisu srušili? Nebo! Još je tu, plavo je i kada dignem glavu i pogledam ga vidim mene i tebe na našem starom mjestu kako ručicama bacamo kamenčiće u brzu Neretvu, a ti sretno nabrajaš piskavim glasom:

Ovaj kamen bacam za sreću, ovaj za bebu, ovaj za moga oca..

A danas….danas sa bacanjem istih nastavljam ja sam i šapućem u sebi da ne kažu da sam lud: Ovaj za nju, ovaj za nju, ovaj da mi se vrati, ovaj da me pamti, i ovaj….da nekada, opet, u životu budemo jedno, ja i ona!

Neka si ti otišla i spasila se! Ali što bona nikada ni pisma ne posla? Samo da znam da si zdravo, pa makar i tuđa bila! Teško mi je Mostar gledati bez tebe, okrenut’ ću se tako mi svega i otići ću, a da se nikada ne vratim!

Nema bona ni muzike, ni djevojaka sa šeširima, ni onih kletih bašta u kojima smo se kriomice gledali…Nema ćeifa…

Mladi ne prilaze jedni drugima, ne bacaju kamenčiće sreće, sve imaju, a nemaju ništa!

Eto vidit’ ćeš ako ikad’ dođeš!

Zatreperit će ti i duša i srce što nemaš s kim kafu popit!

Danas kiša, ja sam, godišnjica Alekse Šantića, pomislih: Bit’ će naroda, možda dođe i ona! Nikad se ne zna! Voli ona njega i njegove stihove!

Ponio sam čak i ružu, ali ostavih je tebi u pomen na njegov grob..natjerah se na vjerovanje da će mi ispuniti dvije želje, da se vratim u osamdesete ili da te zaboravim!

Ne mogu više,previše je! Nit’ je Mostar kao nekada nit’ mene išta više ovdje podsjeća na tebe!

Sve izmjeniše, zanemariše… a ja crkoh! Crkoh za tebe!

Eto zna Aleksa Šantić!

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
Što te nema, što te nema..”

haber.ba