FERID HAMZIĆ IZ JANJE: AKO ŽIVIŠ SAMO OD POPRAVKI CIPELA, NEĆEŠ IMATI NI ZA SOLI

Kako je sve manje ljudi na ovim prostorima, sve je manje i zanata, kaže Ferid Hamzić (64), jedini obućar u Zanatskom centru u Janji, koji se još bavi ovim časnim i korisnim zanatom. Ferid je u ovom zanatu opstao i još istrajava od 1968. godine, kada je krenuo na obućarski zanat. Kaže da se već 50 godina druži s obućarskim mašinama i kalupima. Punim plućima, kako kaže, udiše miris kože za obuću. Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo kako u našim životima, tako i u pogledu tehnike koja se koristi u obućarskom zanatu.

– Tehnika je napredovala u obućarstvu. Zanat je u međuvremenu potonuo. Do ovog našeg velikog belaja, do rata, bilo je posla u našem zanatu. Bilo je mnogo i narudžbi. Od tada se i tržište suzilo, Kinezi su svojom robom preplavili ovo područje. Sve se danas svelo na neke sitne popravke. Došlo je vrijeme za preživljavanje – navodi Hamzić.

Kaže da danas mladi izbjegavaju ovaj zanat, po mnogo čemu specifičan za novo vrijeme, u kojem živimo.

– Ako živiš samo od popravki cipela, nećeš imati ni za soli da kupiš. Mladi majstori moraju svašta drugo znati, da zamijene rajsferšlus na jakni, da poprave žensku torbu, da urade mnogo toga što mi nekada nismo morali raditi. Kvalitet materijala za obuću se promijenio. Prije desetak godina, jedan kupac mi je tražio da mu izradim nove cipele. Desi se, također, da neki invalid traži malo jaču i kompletniju popravku obuće. Ovako, sve se svodi na sitne popravke, za marku-dvije. Zalijepi, zakrpi i neka traje dok traje – govori Hamzić.

Nekada su obućari, prisjeća se on, mogli solidno živjeti od obućarskog zanata. Izdržavali su porodicu, dobro živjeli. Imale su zanatlije i svoja esnafska udruženja, bili su poštovani i cijenjeni u naselju u kom žive.

– Ja sam ostao sam u ovom zanatskom centru, a i pored toga, veći dio dana samo sjedim i čekam da vrijeme prođe. U ovom poslu ostat ću sve dok me zdravlje bude služilo. U narednoj godini predat ću papire i za penziju. Ali, sve dok budem mogao hodati, dolazit ću u radnju – poručuje jedini obućar u Janji.

– Zanatlije su prije pedesetak godina bile uvažavane i poštovane. Kada sam se počinjao baviti ovim zanatom, bilo nas je pet zanatlija iz ove branše, dva obućara i tri opančara u Janji. Za sve nas bilo je dovoljno posla. Nismo dizali glavu – sa sjetom govori Hamzić.

Preuzeto sa: Istocnabosna.com