„Atentat“ na Vučića osmišljen u Beogradu: Vulin se još uvijek nada da će to ostati vječna tajna

Rock komunist i roll nacionalist Vulin opet je zakmečao da Bosna i Hercegovina, eto, još uvijek nije pronašla odgovorne za napad na Vučića. Kada bi bio upoznat sa dosadašnjim rezultatima istrage tog slučaja, Vulin bi se vjerovatno ujeo za jezik. A kada bi srbijanske bezbjednosne službe bile kooperativnije, vjerovatno bi morao zašutjeti na jedan duži period i, što bi se reklo pučkim jezikom, „poklopiti se ušima“

Srbijanskom predsjedniku Vučiću u ovom je trenutku možda i simpatično to što njegov hiperaktivni i nedozreli ministar odbrane Vulin ne propušta nijednu priliku za manifestaciju svoje bahatosti i svog kompleksa više vrijednosti, tih pouzdanih indikatora ozbiljnih umnih i duševnih problema. No Vučića će, i prije nego što se nada, Vulinova anahrona retorika dovesti u situaciju u kojoj će morati glumiti vatrogasca i sa stidom se izvinjavati zbog eksperimenta sa uvođenjem cirkusanta u visoku politiku.

Na preciznu opasku Bakira Izetbegovića da će „predsjednik Srbije Aleksandar Vučić voditi politiku pomirenja, a da će ulogu onih koji izgovaraju ružne i nedolične riječi imati političari nižeg ranga, poput Vulina ili entitetskog predsjednika Milorada Dodika“, Vulin je reagovao u granicama svojih intelektualnih mogućnosti, ispaljujući rafal napamet naučenih fraza o Izetbegoviću kao čovjeku opasnih namjera, Srbiji kao graditeljici mira i pomirenja i o „pokušaju ubistva“ Aleksandra Vučića u Srebrenici.

To što Vulin optužuje Izetbegovića za namjeru da „raskomada Srbiju“, može se pripisati njegovoj umnoj ograničenosti koja ga priječi da shvati da je Srbija iz Vulinovih dječačkih snova davno raskomadana, upravo zahvaljujući politici kakvu bi on da vodi i danas, a da je Bosna i Hercegovina preživjela, skupa sa svojim integritetom, upravo zahvaljujući političarima poput Izetbegovića. Vulinove optužbe na Izetbegovićev račun, koje se on ne usuđuje jednakom žestinom iznijeti i na račun SAD, Njemačke, Turske, Francuske i drugih zemalja koje su već odavno „raskomadale“ Srbiju, pokazuju da ovaj incestuozni plod komunizma i velikosrpske hegemonističke ideje duboko vjeruje kako Bošnjaci nisu narod u punom kapacitetu, te da nemaju pravo na vlastiti politički subjektivitet.

S druge strane, dovođenje omiljenog zabavljača porodice Milošević i verbalnog nastavljača srbijanskog militarizma s kraja prošlog stoljeća na čelo ministarstva odbrane ni uz najbolju volju ne može biti doživljeno kao gradnja mira, izuzev ako se pod rječju mir ne smatra ispunjenje ciljeva velikosrpskog hegemonizma.

Kada je u pitanju Vulinov prijekor Izetbegoviću da se nikada nije otišao pokloniti srpskim žrtvama u Bratuncu, za razliku od Vučića koji je došao u Potočare, očito je da zatupasti pravnik u fotelji ministra odbrane ne shvata baš najbolje na kojim premisama funkcioniše civilizovani svijet. Naime, od Vučića niko ne očekuje da se pokloni mitu i propagandi, već stvarnim žrtvama stvarnog zločina, činjenično utvrđenog na sudu. Kada velikosrpska ideja bude spremna odreći se mita o Bratuncu i kada prestane opstruirati sudsko utvrđivanje činjenica o zločinima koji su počinjeni nad Srbima u tom kraju, tada više neće postojati nijedna prepreka da bošnjački politički vrh oda počast stvarnim žrtvama. To što Vučićevoj i Dodikovoj politici odgovara da istina o Bratuncu ostane zamagljena mitom i propagandom, definitivno nije nešto što se može pripisati Izetbegoviću u krivicu.

Da je Izetbegović bio u pravu govoreći o predstavi u kojoj će Vučić glumiti kooperativnog političara, a nižerangirani političari da će igrati uloge pajaca, potvrđuje to što je i sam Vučić odustao od potezanja priče o „atentatu“ u Potočarima, ostavljajući tu himeru spadalima poput Vulina i Dodika da je prežvakavaju do u nedogled. Činjenica da Vulin incident u Potočarima naziva „pokušajem ubistva“ pokazuje zašto on, uprkos diplomi pravnog fakulteta, nije postavljen za ministra pravosuđa ili unutrašnjih poslova. Takav eksperiment bio bi previše čak i za Vučićevu Srbiju.

Naime, telefon kojeg je pripadnik BIA izgubio u Potočarima samo je jedan u nizu dokaza koji ukazuju da je čitav vodvilj sa „atentatom“ na Vučića osmišljen u nekoj od beogradskih kuhinja. Podaci pronađeni na telefonu Samsung Core van svake sumnje pokazuju da je BIA raspolagala saznanjima o planiranju i organizaciji incidenta, ali da te informacije, iz nekog nejasnog razloga, nije bila voljna podijeliti sa kolegama iz BiH. Srećom, istraga napreduje krupnim koracima i uskoro će biti poznato kakva su tačno bila zaduženja ilegalno infiltriranih srbijanskih operativaca među masu u Potočarima, kao i uloga advokata Duška Tomića.

Kakva će tada biti Vulinova reakcija, savršeno je nebitno, ali će itekako biti zanimljivo vidjeti reakciju Aleksandra Vučića, koji iz nekog razloga odbija da shvati kakvu medvjeđu uslugu čini i sebi i svojoj državi, držeći jednog jurodivog i iskompleksiranog klipana na osjetljivoj poziciji ministra odbrane.