Kada Krajiški inat odbrani domovinu: Na stotine ljudi se vratilo iz dijapsore kako bi branili Krajinu i BiH (FOTO)

Kada ostavite udoban život u nekoj od evropskih država i krenete u neizvjesno i avanturističko putovanje u ratom okovanu Bosnu i Hercegovinu, za neke ste budale, a za mnoge heroji.Ovo je priča o velikim krajiškim herojima i domoljubima koji su bili spremni život dati za svoju Bosnu i Hercegovinu.

Senad Kauković (53) iz Bužima radio je u Republici Sloveniji kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, a supruga i dvoje male djece ostali su mu u Krajini. Senad je dočekivao bosanskohercegovačke izbjeglice koje su iz Bijeljine pristizale u Ljubljanu i izbjeglice iz Sarajeva i Bratunca koje su pristizale u Zagreb. Tu se, kaže, uvjerio u strahote i golgote kroz koje su ti ljudi prošli, što je bio prvi okidač koji je u njemu probudio patriotske osjećaje. Razmišljao je o porodici i često sanjao djecu, te je odlučio napustiti posao i nešto poduzeti.

“Dogovorio sam se sa šefom firme u kojoj sam radio i sporazumno prekinuo ugovor. On me je isplatio, tako da sam sve riješio i bio sam slobodan da krenem. Posljednji dan rada u firmi nazvala me tetka iz Njemačke i plačući me molila da dođem kod nje, ali sam prekinuo vezu jer nisam mogao razgovarati. Kada sam u junu došao u Hrvatsku, cijeli sam mjesec živio na relaciji Karlovac – Rijeka i pokušavao sam pronaći vezu za prelazak u Bosnu. Slušao sam ‘Srpski radio Karlovac’, koji je tada širio strahovitu medijsku propagandu s mnoštvom laži: da su džamije u Bužimu zapaljene, da se borbe vode u mom selu Konjodor i da kolone izbjeglica kreću iz Bužima. Sve je to probudilo neki inat u meni, a istovremeno i bijes što sam bespomoćan i ne mogu ništa uraditi. Ima nešto u nama Krajišnicima što niko ne može objasniti, a upravo nas je to dovelo u Bosnu, i to usred rata, kada su mnogi bježali odavde”, kaže Kauković.

Denis Obić (48) bio je u Stuttgartu s porodicom kada je rat izbio u Bosni i Hercegovini. Kada je odlučio ići u Bosnu, prvo je to otkrio majci i ženi. One su mu sakrile pasoš kako ne bi mogao putovati. Međutim, ljubav prema domovini bila je jača od one prema porodici. Denis je na prevaru dobio pasoš od supruge, kazavši joj da je odustao od ideje odlaska u Bosnu i tvrdeći da mu pasoš treba kako bi dizao i uplaćivao novac.

“Bilo su nas petorica koji smo odlučili krenuti za Zagreb, a kada je došlo vrijeme da krenemo, samo su nas dvojica bila tu. Kada smo stigli u Zagreb, odveli su nas u ‘Velesajam’, u paviljon 6, i tu smo vidjeli puno vojske i naoružanja. Odmah smo prepoznali naše Krajišnike i razgovarali o prelasku u Krajinu. Druge noći pokupila nas je vojna policija i odvela na ratište u Žažinu kod Siska. Treći dan smo se vratili u ‘Velesajam’. Dojavljeno nam je da kupe sve i da se kreće za Travnik. Međutim, nama je bila želja samo Krajina i uspjeli smo izbjeći tu mobilizaciju. Kada više niko osim nas nije ostao u tom paviljonu, došli su po nas i odveli nas u Ivanić na obuku, kazavši nam da ćemo ući u sastav korpusa. Obuka je trajala desetak dana, a zatim smo ponovo vraćeni u ‘Velesajam’, u paviljon 6, da bismo poslije toga bili ponovo odvedeni u Jastrebarsko kod vojske, gdje smo boravili nekoliko dana, dok nije dogovoreno da se krene za Bosnu”, prisjeća se Obić.

S obzirom na to da je Denis rodom iz Bužima, raspoređen je u 105. bužimsku brigadu i bio je pripadnik specijalne jedinice “Hamze”. Ranjavan je dva puta, od čega jednom u ruku, a drugi put u nogu. Obić kaže da bi, uprkos svemu što se poslije rata dešavalo s borcima, ipak opet isto učinio.
PILI OTPADNE VODE KAKO BI PREŽIVJELI
Fahrudin Osmanagić (53) rođen je u naselju Arapuši, općina Bosanska Krupa. Radio je u Njemačkoj kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Kaže da su raznovrsni motivi njegove odluke da preko tadašnje okupirane teritorije Republike Hrvatske krene u Bosnu i Hercegovinu. No, na prvom mjestu bila je želja da bude sa svojim narodom. Trebao je ići za Sarajevo, ali kada je čuo da se može i do Krajine, odlučio je sačekati. Rijeku Koranu pregazili su i ušli na teritoriju Bosne i Hercegovine 22. jula 1992. godine.

“Njemačku sam napustio 5. maja i krenuo da se borim za domovinu. Najprije smo bili ubačeni u neku grupu koja je išla za Sarajevo, a onda sam čuo da se može proći i za Krajinu, te sam odlučio da čekam da se oformi grupa koja će krenuti za Krajinu. Kad smo se okupili, bilo nas je 320 i bili smo podijeljeni u vodove. Zamislite kolika je to kolona, a prolazili smo pored srpske vojske toliko blizu da smo ih čuli kako razgovaraju. Bili smo toliko disciplinirani da se muha nije čula. Prvo smo prošli obuku u Hrvatskoj, a onda krenuli u tu avanturu. Neki su vjerovatno rekli da nismo normalni, ali nas to nije zanimalo jer smo izgarali od jake želje da dođemo u Bosnu, makar po cijenu života. Sjećam se Brajdić Sela i kada smo pili tečnost iz septičke jame, ležali i čekali da pređemo preko puta. Nestalo nam je vode, a imali smo tablete koje ubijaju bakterije, tako da smo cijedili tu vodu kroz gaze, ubacivali tablete i pili. U mom vodu bilo nas je 28, a od tog broja, rat je preživjelo samo nas 6. Po dolasku u Krajinu, moj vod, koji je bio sastavljen od ljudi s područja općina Bosanska Krupa i Bosanski Novi, odmarao se sedam dana u bužimskom naselju Konjodor. Onda su došli neki ljudi i kazali nam da nas komandant tadašnje Unsko-sanske operativne grupe želi vidjeti i pokupili su nas, te odvezli u današnju kasarnu ‘Adil Bešić’. Kada smo došli u kasarnu, postrojeni smo i odložili smo naoružanje. Zatim su došli Šarganovi ljudi, opkolili nas i onda je stigao Ramiz Dreković, koji nas je rasporedio u jedinice, a oružje koje smo donijeli ostavio je u kasarni. Mi smo pripali 501. četvrtoj četi”, priča Osmanagić, koji je dva puta ranjavan na Grabežu.

Budući da su Krajišnicima svi govorili da se ne može prijeći u Bosnu i Hercegovinu, Senad Kauković smatra da je glavni razlog bila činjenica da je Hrvatima trebalo ljudstva i nisu željeli da ih izgube. I sam je bio uhapšen od strane vojne policije i odveden u kasarnu na mobilizaciju. Međutim, želja za porodicom i ljubav prema domovini nagnali su ga da sa svojim prijateljem pobjegne iz sabirnog centra i ponovo krene u potragu za načinima prelaska u Bosnu i Hercegovinu. Sasvim slučajno, kroz razgovor sa ženom, uposlenicom u jednoj karlovačkoj trafici, stupio je u vezu sa zapovjednikom u lokalnoj kasarni. I on ih je uvjeravao da je nemoguće prijeći u Krajinu. Senad ga je uvjerio da im organizira prelazak, kazavši kako će, u slučaju da ne uspiju prijeći u Bosnu, priključiti se Hrvatskoj vojci, ali samo na dijelu teritorije koji je okrenut prema Krajini.

“Od nas 320 tražen je novac za prelazak. Okupili smo se u mjestu Kamenica. Tu smo imali i određene pripreme, a zatim odatle, naoružani do zuba, krenuli prema manjem naselju kod Ogulina. Odatle smo krenuli prema Slunjskom poligonu. Tu smo opet imali pripreme, na kojima nam je rečeno da je, ako nismo spremni na smrt, bolje da istupimo odmah. Međutim, prevelika želja za Bosnom nije dala da iko napusti grupu. Najveći problem nam je bila voda, jer nismo mogli ponijeti velike količine, a kako je vrijeme odmicalo, zaliha je nestajalo. Hrvatski izviđači doveli su nas pred posljednje srpske položaje i razgraničenje s teritorijom Bosne i Hercegovine. Zaobišli smo ih i spustili se u kanjon Korane, a zatim prešli na naše teritorije. Kada smo se popeli na bosansku stranu, poslali smo nekoliko izviđača da provjere stanje. Oni su se vratili s informacijom da su ispred nas Srbi. Rasporedili smo se u streljački vod i čekali, ako zapuca, da i mi udarimo. Čekali smo na jednom brdu, odakle smo vidjeli i naše koji su otišli s boka da im priđu i tih desetak nepoznatih vojnika kako se približavaju, a onda smo začuli glas: ‘Naši su, ne pucajte!’ Zanimljiv detalj iz tog susreta bilo je raspoznavanje. Ispričali su nam kako su se prepoznali tokom susreta oči u oči na samo nekoliko metara razdaljine. Jedan naš upitao ih je: ‘Može li merhaba’, a vojnici koji su čuvali našu granicu i teritorije odgovorili su: ‘Može’”, naglasio je Kauković.

Nakon prelaska na teritoriju Bosne i Hercegovine, Senad Kauković raspoređen je u jedan od tadašnjih dvaju bužimskih bataljona. U augustu te 1992. godine formirana je 105. brigada Armije RBH, u čiji je sastav ušao i Senad Kauković. Ranjen je u akciji u kojoj je poginuo komandant Izet Nanić.

OSNOVALI UDRUŽENJE “PATRIOTE DOLAZE 92-95”

Osmana Sulića (55) početak rata zatekao je u Zagrebu, gdje je bio aktivno vojno lice JNA. Odlučio je napustiti JNA i kao dezerter bez dokumenata prebjeći u Njemačku. Odatle je prešao u Austriju kod brata i sestre, gdje je podnio zahtjev za azil. Međutim, roditelji su mu ostali u Bihaću, a ljubav prema domovini i krajiški junački temperament nagnali su ga ipak da se vrati u Zagreb i pokuša pronaći način za prelazak u Bosnu i Hercegovinu. U Hrvatsku se zaputio s grupicom Krajišnika, ali nije imao nikakvih dokumenata osim vojne iskaznice. Austrijanci mu nisu ni tražili dokumente na izlazu iz zemlje, a slovenačku granicu, uz dobru volju i svesrdnu podršku slovenskih graničara, prešao je s tom vojnom iskaznicom i tako je došao u Hrvatsku, gdje je mobiliziran u Hrvatsku vojsku. Ipak je uspio pronaći put do Bosne i Hercegovine.

“Puno mi je pomogao Enes Felić, naš Krajišnik koji je radio u Odjelu odbrane Karlovac. Čuli smo da je jedna grupa otišla u maju 1992. godine, ali ja nisam bio u kontaktu s njima i nisam otišao. Oni su sretno stigli, i to je nama bio dodatni motiv da idemo u Bosnu. U mojoj je grupi bilo 29 ljudi. Brzo smo stigli do rijeke Korane i nismo imali susreta sa srpskom vojskom”, prisjeća se Osman Sulić.

Po dolasku u opkoljenu Krajinu, priključio se jedinicama 5. korpusa ARBiH. Tokom odbrambeno-oslobodilačke borbe dva je puta ranjen. Upravo je Osman Sulić bio jedan od glavnih inicijatora osnivanja udruženja koje će okupiti krajiške borce koji su tokom rata napustili dijasporu i upustili se u neizvjestan dolazak u domovinu. Prema evidenciji i podacima do kojih je došlo ovo udruženje, u Krajinu je u tom periodu došlo oko 1.309 ljudi, a nezvanično – u Bosnu je došlo njih 1.600. Udruženje nosi naziv “Patriote dolaze 92-95” i cilj mu je da, prije svega, osvježi pamćenje javnosti na doprinos tih patriota, ali i da pokuša ostvariti neka prava za svoje članove, hrabre borce krajiške. Članovi Udruženja “Patriote dolaze 92-95”, na čelu s predsjednikom Osmanom Sulićem, već su krenuli u obilazak krajiških gradova.

“Ideja se rodila 2015. godine, ali zbog problema koje smo tada imali s Ministarstvom za boračka pitanja, registracija našeg udruženja okončana je tek ove godine. Krećemo u konkretne aktivnosti, tu prije svega mislim na prikupljanje sve dokumentacije do koje može da se dođe, a koja svjedoči o svim tim ljudima i njihovom doprinosu u odbrani Bosne i Hercegovine. Ima tu ljudi koji su prošli različite golgote, bili u logorima i ranjavani, a danas ih se skoro niko od boračkih udruženja i ne sjeća. Cilj nam je skupiti svu dokumentaciju koja govori o našem doprinosu i arhivirati je kao naš doprinos historijskom naslijeđu bosanskohercegovačkog otpora agresiji i ratu”, kazao je Sulić.

stav.ba/radio krajina