Belmina priča: Piši olovko, zvala se Muša…

Piši olovko.
Izlij moju dušu na ovaj bijeli papir.
Suze će natapati i brisati slova, ali ti ne odustaj.
Piši.
Nastavi pisati sve dok ne izliječiš ovu ranu.
Ja ne znam ništa drugo, osim da pišem.
Piši olovko ono što ti ja budem diktirala.
Piši o jednoj ženi koja me mnogo voljela.
Zvala se Muša…

Milujem njenu umornu ruku,a pod rukom osjetim mekane vene, pokoji nabor kože. Čujem njen uzdah koji se ukrade pri svakom pokretu njenog klonulog tijela. Okrećem se oko sebe. Puna kuća. Sva njena djeca, unučad i praunučad su kraj nje. Tražimo nemoguće. Pokušavali smo doktora napraviti klaunom koji ne zna šta priča. Rugali smo mu se govoreći da nema pojma, aplaudirali onima koji su govorili ono što je našem uhu bilo milo slušati, tražili lijek neizlječivoj bolesti, dok nam je ona govorila da kad bude umirala, mi je nećemo moći zaustaviti.

Bila je upravu. Nismo mogli zaustaviti ovo predivno stvorenje da preseli.

Ječala je Glogova. Gledala sam snažne muškarce, moje amidže, kako jecaju. Gledala sam svoje tete kako su prestale da pričaju…

Sjećam se neninih riječi još sa početka njene bolesti. Sjećam se da nas je sve zavjetovala. Svi smo se okupili, a rodica ju je htjela nasmijati govoreći :”Vidi neno jesmo ti dobri, kako smo se svi okupili.”, a ona reče :” VIDJET ĆU JA KAD MENE NE BUDE, HOĆETE LI SE SLAGATI. ”

Ona je bila razlog svakog našeg okupljanja. Samo tada je bila sretna, kad smo svi bili u Glogovoj. Poslije svake svađe, zbog nje smo se mirili. Ona je davala najbolje savjete i najljepše je tepala.

Još čujem njen umilni glas kad sam je upitala da li joj je hladno, a ona mi je rekla:” Kad si ti tu mene sunce grije i ništa me ne boli. ”
Takva žena se samo jednom rađa, a mi smo imali sreće što je bila baš naša.

Molim Te, Allahu, podari joj dženet…

Piše: Belma Malagić

Istocnabosna.com