Specijal /Odlazak Pirla, najvećeg genijalca koji nije zaigrao u El Clasicu

Od malih nogu, od najranijeg uzrasta, Andrea Pirlo je svima zapeo za oko. Prandelli je ostao bez teksta kad ga je prvi put vidio kako igra lopte i u tom istom uvodu kazao je da Pirlo nikada nije bio dijete. Dobro, nikada nije bio ni starac, fudbalski veteran, kako hoćete, Pirlo to nije ni danas, bez obzira na to što lična karta kaže da je u maju proslavio 38. rođendan.

Nije Pirlo nikada bio dijete, nikada nije ni ostario, ali eto i on je morao jednom profesionalnoj igračkoj karijeri reći zbogom. Tek da nas podsjeti da je sve prolazno pa makar smo i jednog dana možda zaboravili da već skoro dvije i po godine “svira” po Sjedinjenim Američkim Državama, daleko od velike scene, da igra tamo gdje ne idete “guliti” koljena na terenu, nego podići popularnost fudbala, naučiti ljude da “soccer” i nije baš lijep naziv za ovu igru.

Ljubomorni roditelji ga vrijeđali tokom utakmica

Nikada, dakle, Pirlo nije bio star, ali u Milanu su tokom ljeta 2011. godine mislili da jeste. I onda su naredne četiri godine gledali kako upravlja “svirkom” crno-bijelog orkestra u Torinu i s njim osvaja četiri titule prvaka Italije te ga vodi u finale Lige prvaka.

Onog dana kada ga je Prandelli prvi put vidio kako se druži s loptom, Pirlo je bio omladinac kluba Brescia. I on sam je znao da mu je Bog podario poseban poklon, da mu je dao suhi fudbalski talent zbog kojeg će oko njega tinjati i gorjeti ljubomora. Ona ljubomora koja je tipična na stadionu omladinskih selekcija i oko njega.

Njegov otac Luigi je tokom utakmica nekada morao prelaziti na drugu stranu terena kako bi što mirnije pratio utakmice svog sina, jer uvrede koje je maleni Andrea slušao s tribina previše su pogađale njegovog oca, ali i Andreu. A uvrede nisu upućivali (samo) igrači, nego i roditelji. Roditelji djece koja su igrala s Pirlom u Bresciji.

Čak se dešavalo da mu saigrači ne dodaju lopte pa je bio svjestan da igra, ne protiv 11 protivničkih igrača, nego protiv 21 igrača. Dakle, i protiv onih 10 koji su s njim u ekipi. To ga ja ubijalo, tjeralo na plač, ali izdržao je i takvu okolnost iskoristio na najbolji način shvativši da sve uvrede zapravo ukazuju na njegov veliki potencijal.

“I tokom tih dana bio sam neko ko se morao pokazati, neko ko je morao dosegnuti velike standarde. Za sve druge bilo je normalno da odigraju prosječnu utakmicu. A ako bih ja to uradio, onda bi to zapravio bio neuspjeh”, prisjeća se Pirlo.

Pirlova priča koju je ispisao kao igrač u omladinskom pogonu Brescije samo pokazuje da na svakom ćošku ove zemlje mladi igrači imaju isti problem, a taj problem su bolesno ambiciozni roditelji. Od velikih kritika prema svojoj djeci, do kritika trenerima i drugoj djeci, tako izgleda skala onih roditelja koji zaboravljaju da je fudbal, barem u omladinskim kategorijama, samo igra, odnosno da baš u tim godinama fudbal i mora biti samo igra.

Ideal o fudbalu kao igri kroz cijelu svoju karijeru nosio je i čarobni Ronaldinho kojem je njegov otac takvu misao rano usadio u djetinjstvu. Otac koji kasnije nije mogao dočekati plodove pravog savjeta, jer je preminuo dok je Ronaldinho bio dijete.

Uživaj u fudbalu bez obzira na to što te lome

Pirlu je taj ideal usadio legendarni rumunski trener Mircea Lucescu. “Andrea, nastavi igrati kao što si igrao za omladinski tim”, kazao mu je Lucescu nakon što ga je kao 15-godišnjaka pridružio prvom timu. Iako je Pirlo na počeku boravka u prvom timu tokom treninga više brojao grube prekršaje, nego pasove koje je uspio bez posljedica primiti, Lucescu mu nije govorio da zbog toga prestane igrati na svoj način, nego da uprkos tome – nastavi.

“Jednom sam predriblao istog igrača tri puta zaredom. Četvrti put bio je fatalan. Napravio je najgori prekršaj svih vremena počinivši zločin s predumišljajem nad mojim zglobom. Ja sam samo slušao Lucescua koji mi je ponovo prišao i kazao: ‘Ne brini, sve je uredu. I nastavi tako raditi, molim te’. Ljubazno je razgovarao sa mnom, a onda se okrenuo ekipi i rekao: ‘Dajte loptu Pirlu, on zna kako je treba paziti'”.

Lucescu je vidio da je Pirlo drugačiji, vidio je da se radi o talentu koji može osvojiti svijet. Rumunski trener mu je mnogo pomogao u napretku bez obzira na to što mu nije davao pravu šansu kasnije kada je Pirlo 1998. godine prešao u Inter, u klub za koji je navijao. Prelazak u Nerrazurre bio je ispunjenje snova. Igrao je pored Ronalda, Roberta Baggija i Yourija Djorkaeffa, svih tih igrača kojima se divio. Po dolasku na San Siro Gigi Simoni, trener koji ga je doveo, davao mu je šansu, ali je Simoni relativno brzo smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen je Lucescu koji je favorizirao starije igrače iako je Pirlo možda očekivao drugačiji tretman od bivšeg trenera.

Stoga, Pirlo nije upamtio Inter po dobrim stvarima na terenu. Inter nije bio klub u kojem će pokazati koliko je dobar na terenu, nego klub u kojem će ponovo trenirati svoju mentalnu snagu. Na to su utjecale i promjene trenera već u prvoj sezoni, zbog čega se Pirlo našalio kazavši kako je znao ustati ujutro i pitati se ko mu je zapravo trener. Naime, nakon Lucescua u istoj sezoni, debitantskoj za Pirla, došao je Luciano Castellini, a onda i Roy Hodgson.

Pravog trenera za svoj razvoj vidio je u Marcelu Lippiju koji je u Inter stigao na početku sezone 1999/2000. Lippijeva prva sugestija Pirlu bila je: “Andrea, za tvoje dobro, trebaš ići u neki drugi klub najmanje jednu sezonu”. Posuđen je u Regginu gdje je shvatio da je Lippi bio u pravu. U Reggini je naučio preuzimati odgovornost i odličnim igrama skrenuo je pažnju na sebe. Nažalost, po povratku u Inter naredne sezone Lippi je relativno brzo dobio otkaz, a njega je zamijenio Marco Tardelli, još jedan trener koji je radio s Pirlom.

Snovi i razočarenje u Interu

Tardelli je bio selektor mlade reprezentacije Italije koja je 2000. godine, dakle nakon kraja Pirlove odlične sezone u Reggini, osvojila Evropsko prvenstvo. Najbolji strijelac i igrač turnira bio je Pirlo koji je u finalu protiv Češke postigao oba gola za Italiju u pobjedi rezultatom 2:1. Kod Tardellija u Interu, ipak, Pirlo nije imao šansu. Bio je razočaran time što mu Tardelli nije davao priliku u prvom timu pa se premišljao da li da mu kaže, da ga podsjeti kako je upravo on proslavio Tardellija na prvenstvu za mlade, ali se suzdržao.

Od agenta je tražio da mu pronađe novi klub, da ode ponovo na posudbu. Tako se u januaru 2001. godine vratio u Bresciju gdje ga je dočekao njegov uzor Roberto Baggio i trener Carlo Mazzone. Bit će to dva imena uz koja će Pirlo promijeniti svoju sudbinu. Naime, on je do povratka u Bresciju igrao na poziciji ofanzivnog veznog igrača, bio je mnogo bliži napadu, ali je Mazzone u njemu vidio playmakera iz dubine, vidio je ono po čemu će Pirlo ostati upamćen za sva vremena. Vidio je, kako Italijani vole reći, a Italijani i jesu poznati kao tvorci fudbalske taktike i specifičnih naziva za funckije igrača, “registu”, u prijevodu režisera, metronoma koji daje tempo, pojačava i smanjuje ton u svom timu.

Baggiova uloga u svemu tome bila je ta što je Baggio zapravo bio klasična “desetka”, a to je možda jednim dijelom i natjeralo Mazzonea da potraži neku drugu poziciju za Pirla. Svirka Pirla i Baggija, dvojice istinskih genijalaca, zapečaćena je pogotkom Baggija u gostujućem remiju protiv Juventusa (1:1). Baggio je postigao gol, a dugu loptu, jasno, poslao je Pirlo.

Za blizu 9,6 miliona američkih dolara Pirlo je tokom ljeta 2001. godine prešao u Milan, a u suprtonom pravcu u Inter je otišao Andres Guglielminpietro. Tačno 10 godina provest će Pirlo u Milanu i za tih 10 godina osvojit će najveće moguće trofeje, izrasti u jednog od najvećih veznjaka, posebno playmakera svih vremena. Izrast će u igrača koji će ostati neispunjena želja Real Madrida i Barcelone. I ko zna kojih još klubova, jer je bio na pragu prelaska u Chelsea 2009. godine.

Milan i najveće krune u fudbalu

Priča u Milanu počela je s Fatihom Terimom, legendarnim turskim trenerom, za kojeg Pirlo kaže da je znao, onako vatreno u svom stilu, po nekoliko minuta objašnjavati šta želi od Pirla, od ekipe, da bi njegov prevodilac samo kratko kazao: “Pirlo, dodaji loptu. Sada idemo napolje trenirati” ili “Juventus dolazi sutra, idemo pobijediti”. Zato je možda Terim i kratko trajao, svega pet mjeseci, nakon čega je u novembru 2001. godine stigao Carlo Ancelotti koji će oko Pirla u veznom povezati Gennara Gattusa, Massima Ambrosinija, Clarencea Seedorfa i Ruija Costu, kasnije i Kaku, dok su u odbrani i napadu vladale sve same legende poput Paola Maldinija, Dide, Alessandra Costacurte, Alessandra Neste, Cafua, Jaapa Stama, Andriyja Shevchenka, Hernana Crespa i Philipa Inzaghija. Bio je to jedan od najboljih timova svih vremena.

Tim koji će od 2003. do 2007. godine igrati tri finala Lige prvaka, od kojih će dva osvojiti te usput sakupiti po jednu titulu Serije A, Kupa Italije, Superkupa Italije, Svjetskog klupskog prvenstva i dvije titule evropskog Superkupa. Pirlo je tome dodao i onu titulu prvaka svijeta s Italijom 2006. godine. Titulu za koju kaže da ju je osvojio nakon što je noć prije finala proveo igrajući fudbal na PlayStationu, za njega najboljem izumu nakon točka.

Baš tog ljeta 2006. godine, kada je osvajao titulu prvaka svijeta, Pirla je zvao Fabio Capello u Real Madrid. “Već sam počeo razmišljati na španskom jeziku”, kazao je Pirlo. Zov Galacticosa nije želio odbiti. Međutim, Milan je stao na put. Silvio Berlusconi i Adriano Galliani su mu napisali ugovor od pet godina i rekli da on doda iznos koji će zarađivati. Ostao je.

Zov Guardiole i Capella u Barcelonu i Real

“Nakon toga si primoran da medijima govoriš mnogo s**** poput: ‘Perfektno sam sretan u Milanu’. Tužno je kako se sve to završilo. Potpisao bih za Real Madrid u jednom otkucaju srca. Oni su glamurozniji klub od Milana, s većom perspektivom, više pažnje, više svega… Oni unose strah u svoje protivnike, ko god im bili protivnici”, napisao je u svojoj knjizi Pirlo.

Godinu dana kasnije bio je šampion Evrope, drugi put s Milanom, dakle one 2007. godine kada su se revanširali Liverpoolu za poraz iz 2005. godine kada su Redsi u epskom finalu u Istanbulu nakon zaostatka od 3:0 stigli na 3:3 i nakon penala osvojili Ligu prvaka. Ma kakva osveta, priznat će Pirlo. Ta titula iz 2007. godine je za njega bila slatka, ali, kako sam kaže, ta radost nikako nije mogla nadjačati onu tugu i razočarenje koje je osjećao nakon poraza u Istanbulu. Poraza nakon kojeg je razmišljao o opraštanju od fudbala. “Tada smo izmislili novu bolest: Istanbulov sindrom”, kazao je Pirlo.

Milan ga je zaustavio i u namjeri da ode u Barcelonu. U onu Guardiolinu Barcelonu koja je izgledala monstruozno, Barcelonu koja je imala sve, a opet je htjela Pirla.

“Uđi Andrea, trener se želi upoznati s tobom”, kazao mu je Manel Estiarte, Guardolina desna ruka, ljeta 2010. godine nakon prijateljskog meča Barcelone i Milana na Nou Campu. Nije mu trebalo dva puta govoriti, toliko je žarko želio taj sastanak Pirlo. U Barcu je želio više nego onomad u Real.

“Mi smo već vrlo jaki, ne mogu tražiti bolje od ovoga, ali ti bi bio šlag na torti”, tepao mu je Guardiola, a Pirlo zapanjeno slušao. Već je imao dobro mišljenje o Pepu, ali ta priča i aura kojom je Pep zračio tokom tog sastanka dodatno su pojačale Pirlovo mišljenje o Guardioli, o “filozofu”, kako ga je nazvao.

Guardiola mu je dao do znanja da će Barcelona na sve načine pokušati da ga dovede, savjetovao mu je da se i on potrudi u tome.

“Ta Barcelona je bila toliko jaka kao da je Bog orkestrirao njom. Bila je poput Rolexa sa Swatch baterijom”, razmišljao je Pirlo. Ali, Milan ponovo nije dao.

Prelazak u Juventus, pečat genijalca

I tako, Pirlo ponovo ostade na San Siru, uz sva obećanja Gallianija i Berslusconija. Obećanja koja su iznevjerena jer je Pirlo u sezoni 2010/11. lagano gubio svoju ulogu u Milanu, da bi mu u ljeto 2011. godine, dakle samo godinu dana nakon ponude Barcelone, bilo rečeno da mu mogu dati samo godinu dana produženja ugovora i da ga tadašnji trener Milana Massimiliano Allegri ne vidi kao zadnjeg veznog ispred odbrane.

Drugim riječima, govorili su mu da nema mjesta u prvoj postavi. Značilo je to i da misle da je star. A, kako smo ranije naveli, on je samo prešao u Juventus i u naredne četiri godine dominirao Italijom, stigao do finala Evropskog prvenstva 2012. godine s Italijom – onom Italijom koju je predvodio Prandelli, čovjek koji se divio Pirlu još u ranim danima njegove karijere – te igrao finale Lige prvaka s Juventusom – onim Juventusom koji je predvodio Allegri, čovjek koji je otpisao Pirla u Milanu, a onda nije mogao bez njega u Juventusu 2015. godine. Finale koje je osvojila Barcelona rezultatom 3:1. Finale koje je zapravo posljednja Pirlova utakmica u evropskom fudbalu. Već tada je imao 36 godina i opet je bio izabran u najbolji tim Lige prvaka za tu sezonu.

Ipak, iako je po odlasku iz Milana imao razloge da bude ljut i osvetoljubiv prema čelnicima Rossonera, on je priznao da je plakao napuštajući taj klub. “Suze su vidljiva demonstracija onoga što si zapravo ti, neupitna istina. Plakao sam i nisam se stidio to činiti”, napisao je. Priznao je i da je imao ponudu od Intera, ne samo od Juventusa, ali da je Staru damu odabrao kako ne bi uvrijedio navijače Milana odlaskom u Inter.

Čak je priznao da je izvođenje slobodnih udaraca, onu fintu pri šutiranju koju je izumio “kralj slobodnjaka” Juninho Pernambuchano, skontao na WC šolji. “Poenta je da se lopta udari sa samo tri prsta, a ne cijelim stopalom”, shvatio je i tog trenutka odmah otišao na teren da vježba, umjesto u sobu da s Nestom poigra fudbal na PlayStationu, što mu je bila glavna okupacija pored treninga i utakmica.

Njegov period proveden u New York Cityju, gdje je neko vrijeme igrao s Frankom Lampardom i Davidom Villom, bio je znak da se karijera bliži kraju, a nada da ćemo ga vidjeti na velikoj sceni vratila se kratko prošle godine kada su ga povezivali s povratkom u reprezentaciju Italije na Euru 2016. godine, ali Antonio Conte, trener kojeg izuzetno cijeni i s kojim je osvajao Italiju dok ga je Conte trenirao u Juventusu, odlučio je da ne zove igrače iz MLS-a. Njegova posljednja utakmica karijere bila je samo pitanje vremena, a i to je moralo doći.

Od fudbala se oprostila još jedna legenda zbog koje se navijači pitaju: “Da li više ima takvih?” Čovjek koji je u naslov svoje autobiografije stavio “Mislim, dakle igram”, koji je igranje za reprezentaciju uporedio s vođenjem ljubavi, kazavši da je mnogo bolje biti vojnik na terenu, nego u spavaćoj sobi. Čovjek kojeg su željeli i Real i Barca, kao i on njih, maestro koji je ostao dužan samo jedan El Clasico, jer sve ostalo je odsvirao na najbolji način. Odlazi Pirlo, endemska vrsta fudbalera koja je uspijevala čistom jednostavnošću vladati na najvišem nivou. A to mogu samo genijalci.