Čović, Dodik, Radončić i neki diletanti protiv pameti

Premda je talas katastrofalnih vrućina okončan početkom prošle sedmice, pad temperatura nije donio i očekivano zahlađenje na domaćoj i regionalnoj medijskoj sceni, na kojoj se i dalje vodi bjesomučan rat, ne protiv Stranke demokratske akcije, već protiv njenog predsjednika Bakira Izetbegovića i protiv direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović lično.

 

Piše: Elis Bektaš

Na Izetbegoviće napadaju četiri kolone: kolona „branitelja europskih vrijednosti“ Čovića, koji će u povijest možda ući i kao Sveti Dragan, zaštitnik vlasnika kladionica; kolona Milorada „Ronhilla“ Dodika, bahatog i beskrupuloznog provincijskog političara sve interesantnijeg istražnim i pravosudnim organima u zemlji i inostranstvu; kolona Fahrudina Radončića, čovjeka sumnjive biografije i još sumnjivijeg moralnog ustroja, te kolona domaćeg bašibozuka sastavljena od poluinteligenata i skribomana koji se nastoje predstaviti kao nekakvi ljevičari i liberali.

Političke borbe su legitimne, ali pod uslovom da ne vrijeđaju razum i elementarnu logiku, na čemu upravo počivaju napadi na Izetbegoviće. U nedostatku činjenica, oponenti pribjegavaju provjerenim metodama „razvlačenja pameti“ putem emotivnih ucjena, podmetanja, laži, izobličavanja i silovanja istine…

Čovićeva kolona, sačinjena od njemu lojalnih medija u BiH i Hrvatskoj, ima možda i najteži zadatak. Suočena sa približavanjem završetka procesa i izricanju presude „šestorci“ u Haagu, nakon čega će svaki politički i etički kredibilitet zahtjeva za „trećim etitetom“ biti obesmišljen, ona pribjegava demonstrativnom manevru s ciljem skretanja pozornosti sa suštine problema. To čini otvaranjem prežvakane i razobličene priče o radikalizaciji i „islamizaciji“ Bošnjaka, a podršku u tom nastojanju pruža im i Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika i očev povjerenik za obavještajni rad, koji je nedavno objavio novu knjigu „Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića“.

Tuđman junior u svojoj knjizi pokušava dokazati da je dovođenje dobrovoljaca iz islamskih zemalja bio ključni element političkog koncepta Alije Izetbegovića, te da je on želio stvaranje nekakve čisto muslimanske državice na teritoriji BiH. Sa takvim tezama, međutim, postoji nekoliko bitih problema koji ih čine somnabulnim i odvojenim od stvarnosti. Prije svega, uvredljivo je slušati kritike o „islamizaciji“ koje dolaze iz društvenog i političkog kruga u kojem posljednjih par decenija katoličanstvo divlja u svom retrogradnom obličju, regresirajući od ekumenske religije ka plemenskom kultu. Još je uvredljivije, a tu Čović i njegovi politički mentori Grabar-Kitarovići i Tuđman junior uživaju podršku svojih neprincipijelnih saveznika na čelu sa Miletom „Ronhillom“, kada oni koji degutantno koketiraju sa ustaštvom od muslimana očekuju da se svojevoljno odreknu sloboda koje su zadobili padom komunizma i da vjeru praktikuju skoro zatajno i krišom, kao da je riječ o nečem sramotnom.

Drugi problem sa tezama Čovićeve medijske kolone sadržava jedan paradoks. Paradoks da su ti silni radikali, fundamentalisti i islamisti, po definiciji zadojeni krvoločnošću, počinili neuporedivo manje zločina nego uljuđeni i civilizirani „branitelji europskih vrijednosti“. Sumnjamo da je Čović ograničen čovjek i da ne shvata kako je razlog tome to što su zločini mudžahedina užasna devijacija i mrlja na borbi za slobodu i opstanak naroda i države, a da su zločini njegovih prethodnika nužni element sistema i političkog koncepta. Čovićev problem je to što on ne smije javno prihvatiti tu istinu, jer bi taj čin doveo do urušavanja njegove političke kule sazdane na plemenskim mitovima i na propagandnim lažima. Neuporedivo je lakše i oportunije demonizirati drugoga, nego suočiti se sa vlastitim povijesnim, političkim i (anti)civilizacijskim naslijeđem.

Treća teza ove jurišne kolone, koja tvrdi da je Alija Izetbegović želio stvaranje muslimanske BiH, a da ga u tom nastojanju slijedi njegov sin Bakir, možda i najviše vrijeđa pamet i istinu. Alija nije pristao na podjelu BiH čak ni kada je u rukama imao sve mehanizme potrebne za održivost jedne državne tvorevine i upravo je njegovo vođenje politike presudni razlog što se BiH nije podijelila na tri nacionalne malina-državice. Ako Čović i njegovi sljedbenici kao nastavak politike stvaranja muslimanske države smatraju to što Bakir Izetbegović, kao član državnog Predsjedništva i kao predsjednik SDA, insistira na principijelnoj odbrani prava svog naroda na slobodu i dostojanstvo, to dovoljno govori o stvarnim namjerama karikaturalnog imperijalnog i kolonističkog duha kojim su zadojene hrvatska i bosanskohercegovačka HDZ.

Druga jurišna kolona, koja slijedi naloge Mileta „Ronhila“ Dodika, protekle je sedmice prežvakavala Dodikovu izjavu da je Alija Izetbegović bio pripadnik 13.SS divizije „Handžar“. Zapjenjeni Dodik kao krunski argument za tu tvrdnju navodi da je New York Times „pisao o tome“. A stvar je u tome da je, nakon smrti Alije Izetbegovića David Binder, dugogodišnji korespondent iz Beograda, objavio članak u kojem je naveo da se organizacija Mladi muslimani tokom Drugog svjetskog rata podijelila na simpatizere partizana i simpatizere „Handžar“ divizije, te da je Alija pripadao ovoj drugoj skupini, ali čak je i taj podatak netačan i Binder ga je vjerovatno pokupio od nekog „pouzdanog“ sagovornika za nekim od beogradskih šankova. Nije, međutim, bitan Binder, bitno je to što je na čelu manjeg BiH entiteta čovjek čija je pamet na nivou pameti nepismene i zatucane babe koja svoje znanje o svijetu gradi na stavu „pisalo u novinama“.

Promućurnom laktaškom trgovcu, koji vjeruje da će mu pijačne metode donijeti dugoročnu korist i u politici, bilo bi, međutim, bolje da se pozabavi raspadnutom ekonomijom svog entiteta, nego da se upušta u polemike o povijesti, o koju se, što je više puta demonstrirao, razumije kao Crveni Kmer u ljudska prava. Te da prestane sluđivati vlastiti narod plemenskom retorikom XIX stoljeća, koja za rezultat ima jedan neobičan paradoks – što više Dodik pljuje po NATO-u, to više mladih Srba iz BiH odlazi upravo u zemlje NATO-a.

Na čelu treće kolone protiv Bakira i Sebije Izetbegović nalazi se vlasnik Avaza i otpadnik od SDA, Fahrudin Radončić, čovjek koji u paničnom nastojanju da prikrije svoja djela i da ostane na slobodi ne preza čak ni od pljuvanja po narodu za čijeg se pripadnika izdaje. Iskusni medijski manipulator zna da činjenice nisu na njegovoj strani, te stoga poseže za teatralnim izjavama u kojima ima svega osim istine. Ne preza tako ovaj junoša ni od optužbi da su Bošnjaci i njihovo političko rukovodstvo započeli rat u BiH, vjerujući da će se tako omiliti svojim političkim mentorima Čoviću i Dodiku. No jedino što je postigao jeste to da je konačno dovršio svoju transformaciju u branioca srpskih i hrvatskih velikodržavnih interesa, koji je za račun vlastite slobode spreman žrtvovati slobodu koju je bošnjački narod krvlju platio.

U nedostatku ozbiljnih sagovornika, jer takvi se ne žele brukati pojavljivanjem u Radončićevom Avazu, on otvara prostor zagriženim inteligentima poput Envera Kazaza, koji se od prominentnog bošnjačkog kulturtregera pretvorio u frustriranog šank-komunistu i čiji duh već dugo ništa drugo ne može ponuditi javnosti osim opsesivne mržnje spram Bakira Izetbegovića. Ma koliko neprirodno izgledalo to duhovno savezništvo jednog Radončića i jednog Kazaza, ono je ustvari posve prirodno – obojica su, naime, samo formalno političar, odnosno intelektualac, a suštinski su ljudi zalutali u prostor u kojem im jedostavno nije mjesto.

Četvrta jurišna kolona najbeznačajnija je, ali je zato i najdosadnija, poput muha u vrelim ljetnim danima. Riječ je o čitavoj bulumenti ignoranata i diletanata koji vjeruju da će isticanjem vlastite dobrote prikriti vlastite frustracije i vlastito neznanje i da će histeričnim podvriskivanjem osnažiti svoje ljevičarske ili liberalne pozicije. Njima se, u osnovi, ne treba baviti, osim što se tu i tamo može pokazati sva plitkost i intelektualna insuficijencija njihovog svjetonazora. Čisto da se pokaže koliko su komični.

No uz ove četiri kolone, postoji i peta, unutrašnja. Senad Šepić vjerovatno nije jedini samoljubivi mladac sa mesijanskim zanosom i neumjerenim ambicijama. Da bi se šteta koju ta peta kolona može nanijete preduprijedila, SDA bi što hitnije trebala uspostaviti efikasan mehanizam ogovornosti i povući granice preko kojih članovi stranke ne mogu prelaziti, kada nastupaju u ime stranke. Ne može načelnik jedne od sarajevskih opština na svom Facebook statusu govoriti o Izetbegovićevom odlasku na Vučićevu inauguraciju kao o činu izdaje, a da poslije toga javnosti ne ponudi objašnjenje za takav gaf. Niti su stranci potrebni istupi poput onog kojim je Tarik Dautović zapalio medije i društvene mreže, a koji je ustvari rezultat nepromišljenosti, neznanja, nataložene frustracije i, zašto ne reći, pretjeranog čitanja Dnevnog avaza.

Bakir Izetbegović i kao državnik i kao stranački lider čvrsto stoji na pozicijama demokratičnosti, legalizma i tolerancije, a nepromišljene reakcije, refleksni voluntarizam i frustrirana emotivnost samo opstruiraju nastojanje stranačkog vođstva da očuva politički modernitet i da se nastavi boriti za BiH u kojoj će slobode biti ne samo za Bošnjake, već za sve njene građane.

(Bportal.ba)