“Borci” za ljudska prava rade kao džuboks: Nema granta, nema ni osude napada na Jasminu iz Kiseljaka

Brutalni napad koji se dogodio proteklog vikenda u Kiseljaku, u kojem su žena i njena sedamnaestogodišnja kćerka pretučene samo zato jer su nosile marame, u bosanskohercegovačkoj javnosti nije izazvao skoro nikakve značajnije reakcije, kako u nevladinom sektoru tako i među predstavnicima institucija vlasti.

Jasmina K. napadnuta je na ulici pred mužem i djecom

Ako Bosna i Hercegovina ima nečega u izobilju, onda su to nevladine organizacije – na hiljade je registrovanih tih malih i velikih NVO aktivista, inkorporiranih u zamršeni sistem grantova, budžeta, donacija, savršeno osmišljenih i, u praktično-društvenom smislu, najčešće potpuno beskorisnih projekata. Gotovo svaka od njih u opisu svojih aktivnosti ima “borbu za ljudska prava” – prava žena, prava djece, prava manjina, homoseksualaca, radnika i pripadnika svih drugih društvenih kategorija.

Ama baš nijedna od tih organizacija i njihovih predstavnika nije našla za shodno u protekla četiri dana da javno osudi napad motiviran isključivo mržnjom prema drugima i drugačijima u Kiseljaku. Niko od silnih “zvijezda granta” u Bosni i Hercegovini nije smatrao potrebnim da barem sa nekoliko utješnih rečenica pruži podršku jednoj majci i njenom maloljetnom djetetu, koje su “krive” samo zato jer nose marame.

Podrška ženama sa hidžabom, naime, neće vam donijeti pretjeranu popularnost kod potencijalnih međunarodnih donatora. Islamofobija je bila “in” prije pet-šest godina, sada je već odavno “out”, a BiH i njene nevladine organizacije su se na evropskom putu svim snagama fokusirale na LGBT populaciju. Jer je to trenutno “in” (čitaj: donosi novac).

Tako, eto, razmišljaju naši neustrašivi borci za ljudska prava, predstavnici NVO sektora u BiH, raznorazne asocijacije demokratskih inicijativa, centri za građansku suradnju i zastupanja građanskih interesa, “otvorena” društva i još otvoreniji centri, fondacije i organizacije cure curama i žene ženama, inicijative mladih i helsinški odbori…

Izuzev državne ministrice za ljudska prava i izbjeglice Semihe Borovac, dijela članstva SDA, predstavnika Islamske zajednice u BiH i federalnog zastupnika Dennisa Gratza, predstavnici političke vlasti u BiH također su ostali nijemi na napad koji se u subotu dogodio u Kiseljaku.

Dennis Gratz iz Naše stranke, koji je inače veoma dosljedan u borbi za ljudska prava, bez obzira na to je li riječ o širenju vjerske i nacionalne netrpeljivosti ili napadima na LGBT populaciju, najavio je kako će zatražiti da Komisija za ljudska prava i slobode, čiji je on član, provede posebnu istragu svih napada koji se vezuju za motive rasne, nacionalne, etničke ili vjerske netrpeljivosti u posljednje dvije godine na području Federacije.

– Napad na majku i kćerku u Kiseljaku, gdje ih je muškarac fizički napao pred troje djece i mužem, dogodio se prvenstveno zato što su ove dvije osobe nosile hidžab. Neprihvatljivo je da se ovakvi napadi ne tretiraju kao krivična djela iz mržnje, odnosno da se svode na “nasilničko ponašanje”. Prekršajne prijave neće napraviti ništa, jer je ovo napad na nezaštićene, napad na ženu i manjak reakcije vlasti poruka je da se ovo može nastaviti događati – poručio je Gratz.

– Svaki oblik isključivosti i nasilja zaslužuje javnu osudu i jasan odgovor svih struktura društva, počev od sigurnosnog i pravosudnog do nevladinog sektora. Govor mržnje, a naročito prijetnje smrću i fizički napadi su nešto s čime se društvo u cjelini mora odlučno obračunati u cilju svjetlije budućnosti svih građana BiH – naveli su u zajedničkoj izjavi, kojom osuđuju napad u Kiseljaku i prijetnje smrću novinaru Draganu Bursaću, ministrica Semiha Borovac i ambasador OSCE-a Jonathan Moore.

Napadač iz Kiseljaka, nažalost, najvjerovatnije će proći samo sa prekršajnom prijavom zbog nasilničkog ponašanja, baš kao i brojni njegovi prethodnici koji, bez obzira na to da li verbalno vrijeđaju, udaraju ili pale tuđu imovinu, ujedinjeni u istom cilju šire neprijateljstvo i mržnju u društvu u kojem su manjak tolerancije i poštovanja tuđih vrijednosti ionako uobičajeni.

Jasmini K. i njenoj kćerki fizičke rane će zacijeliti. Ostat će psihička trauma i gorčina saznanja da ih u zemlji koju nazivaju svojom domovinom niko neće adekvatno zaštititi od nekih budućih nasilnika kojima će možda zasmetati njihov način oblačenja, ponašanja, govora, hoda… U zemlji u kojoj su “tolerancija”, “suživot” i “ljudska prava” najčešće upotrebljavane riječi.

FAKTOR..BA