Sefer Halilović: Bez Izetbegovića ne možete otvoriti granap, a kamoli ubiti drugog čovjeka Armije!!!

General Sefer Halilović, bivši komandant Armije RBiH i aktuelni predsjednik BPS-a, dao je intervju “Slobodnoj Bosni” koja ga je 31. oktobra 1998. godine objavila pod naslovom: “Izetbegović je morao znati za atentat na mene: Bez njega i njegovog sina u Sarajevu ne možete otvoriti granap, a kamoli ubiti drugog čovjeka Armije!!!” Ustvrdio je to Halilović, objašnjavajući tada razloge zbog kojih je tražio krivično gonjenje visokih vojnih i policijskih dužnosnika i pripadnika terorističke grupe “Ševe”, a od čega, kako je već poznato široj bh. javnosti, ni do danas nije odustao. Krivična prijava Intervjua od prije 19 godina vodio je novinar Adnan Buturović: Jeste li dobili povratne informacije od Kantonalnog tužilaštva i Suda u Hagu nakon podnošenja krivične prijave protiv generala Fiketa Muslimovića, Jusufa Jašarevića, bivšeg ministra MUPBiH Bakira Alispahića, Envera Mujezinovića i tri pripadnika jedinica tajne policije “Ševe” – Nedžada Herende, Dragana Božića i Populoskog, zvanog Makedonac? – Do ovog trenutka nije mi poznato da je Javno tužilaštvo reagiralo. Svojom neaktivnošću tužilaštvo je stvorilo prostor osumnjičenima da uklone dio tragova i, eventualno, izvrše pritisak na potencijalne svjedoke, što na ovim prostorima ne bi bila nikakva novost. Ovdje treba kazati da je Kantonalno tužilaštvo u konkretnom slučaju, nakon napisa u “Slobodnoj Bosni” i “Danima”, bilo obavezo po službenoj dužnosti otvoriti istragu. To bi u svakom slučaju zahtijevalo i trenutno lišavanje slobode osumnjičenih za zločin. Pošto tužilaštvo nije reagovalo, podnio sam krivičnu prijavu protiv navedenih lica i tužilaštvo je po ZKP-u dužno otvoriti istragu ili je odbiti kao neosnovanu. Ako se i to dogodi, s obzirom na to da se više radi o privatnom nego o državnom tužilaštvu i sudu, ja ću nastaviti sam da vodim dalji istražni i krivični postupak, što znači da ću istragu voditi uz pomoć advokata, obezbijediti dokaze za sud kao što su balistička vještačenja mjesta eksplozije od eksperata međunarodne policije, prikupljanje izjava svjedoka i ostale dokaze, što sam većim dijelom već i napravio, da bi navedena lica bila dovedena na sud. Hoćete li za svjedoka pozvati pripadnike AID-a koji se trenutno nalaze u zeničkom zatvoru – Edina Garapliju i Harisa Pezu? – Garapliju svakako, jer se i sam ponudio da će mi biti svjedok, a pored njega dr. Nešeta Muminagića i još dosta drugih, čiji će iskazi biti dovoljni da se dokaže osnovanost podnošenja krivične prijave i na osnovu čega će sud moći donijeti adekvatnu odluku. Da li se Vaša krivična prijava protiv navedenih lica temelji na vjerovanju da su oni navedeno krivično djelo izvršili u dosluhu sa političkim vrhom države ili su, pak, samostalno preuzimali akcije? – Ne samo meni, mnogima je poznato da se bez Izetbegovićevog znanja i znanja njegovog sina Bakira ne može otvoriti ni granap, a da ne govorimo o krupnijim pitanjima. Treba napomenuti da je u to vrijeme u ime bošnjačkog političkog vrha Rusmir Mahmutćehajić bio odgovoran za pitanja odbrane i unutrašnje poslove. Morbidna mogućnost U vrijeme kada je pokušan atentat na mene, ja sam bio načelnik Glavnog štaba i zamjenik komandanta Armije BiH. U kojoj mjeri su oni ili eventualno neko drugi umiješani u to, pokazat će se u daljnjem toku istrage. Izetbegović može pokazati da nema veze sa ovim slučajem samo ukoliko osigura pretpostavke da se njegova vlast na zakonit način obračuna sa nosiocima zločina i terora, jer su lica koja sam naveo u prijavi osobe od njegovog najvećeg povjerenja. Sumnjam, ali ne isključujem mogućnost da su takve ili slične akcije preduzimali samostalno, što je i u slučaju da je Izetbegović znao ili nije znao, morbidno – ustvrdio je Sefer Halilović u intervjuu za SB u oktobru 1998. godine. Izvještaj diktirao Fikret Muslimović Da li ćete proširivati optužnicu na ljude koji su 1993. godine istraživali okolnosti pogibije Vaše supruge i njenog brata? – U daljnjem istražnom i krivičnom postupku će još biti podnesene krivične prijave i protiv lica koja su u ime CSB-a Sarajevo vršila uviđaj i u svojim izvještajima napisala da se radi o udaru artiljerijske granate.

Istina je da su ta lica za tu vrstu eksplozija nestručna, ali ih to ne oslobađa odgovornosti, a imam i saznanja da su na neke od njih vršeni određeni pritisci da u izvještajima napišu da se radi o udaru artiljerijske granate, a ne o njenoj nevještoj imitaciji. Sa žaljenjem moram kazati da je u tom prljavom poslu najdalje otišao Vehbija Karić, koji je u ime Glavnog štaba Armije BiH vršio uviđaj zajedno sa dr. Nešetom Muminagićem. Karić se dugo vremena predstavljao kao prijatelj. Da je artiljerijski narednik vršio uviđaj, onda bi golim okom mogao zaključiti da bi djelovanje artiljerijske granate na terasi stana imalo znatno razorniji efekat. Jedini je on u svom izvještaju napisao da su tog dana na prostoru Ciglana pale tri granate, od kojih je jedna podbacila, druga prebacila, a treća pogodila cilj. Nekoliko hiljada ljudi koji žive na Ciglanama i, što je najvažnije, desetak očevidaca koji su se nalazili na terasama desno i lijevo, odnosno iznad i ispod navedenog mjesta eksplozije, kao i nekoliko ljudi koji su bili ispred zgrade svjedoče da nisu čuli nikakav zvuk, ni udar koji je karakterističan za eksploziju granate, nego su samo čuli eksploziju. Zajednički ručak koji je Karić imao nakon obavljenog uviđaja sa Fikretom Muslimovićem, kod gospođe Topčagić na Koševskom Brdu, upućuje na zaključak da je ovaj izvještaj diktirao upravo Fikret Muslimović. Kada mi je Vehbija Karić predao izvještaj, s njim u društvu je bio i dr. Nešet Muminagić, koji je u to vrijeme obavljao dužnost načelnika artiljerije Glavnog štaba Armije BiH. Nešet je sve vrijeme šutio i čudno se ponašao, što mi je bio dovoljan signal da ga pozovem još jednom na razgovor. Čim je ušao u kancelariju, pitao sam ga šta misli o Vehbijinom izvještaj, a i o ostalim izvještajima, jer su, po mom mišljenju, površno i nestručno urađeni, bez ikakvih mjerenja, odoka, čak ni u jednom izvještaju nema fotografije mjesta eksplozije, a da sve to kod mene izaziva sumnju u vjerodostojnost. Odgovorio je: “Da ti pravo kažem, odmah kada smo došli na lice mjesta i meni i Vehbiji je bilo jasno da se ne radi o artiljerijskoj granati, već o njenoj vrlo neuvjerljivoj imitaciji. Kada je Vehbija potpisao izvještaj i ja sam ga potpisao, a da nisam ni pogledao šta u njemu piše. Uostalom, on je meni pretpostavljeni”. Tada sam rekao da imam molbu i naređenje, s obzirom na to da sam mu i ja pretpostavljeni, da odjeljenje artiljerije Glavnog štaba Armije BiH izvrši stručnu ekspertizu mjesta eksplozije. Nakon dva dana, na savjetovanju u Zenici, Nešet mi je predao izvještaj koji je vrlo stručno urađen. U njegovom zaključku piše: “Na osnovu naprijed iznijetog tvrdim da spomenuta eksplozija na terasi stana g. Sefera Halilovića nije od djejstva artiljerijskog projektila, već se radi o podmetnutoj eksplozivnoj napravi sa nevještom imitacijom djejstva artiljerijskog zrna, jer ono, artiljerijsko zrno, na cilju bi izazvalo sasvim drugačiji – daleko razorniji efekat”. Budući da je Nešetov izvještaj bio usamljen u odnosu na ostale, a bilo mi je jasno o čemu se radi, i u želji da ga sačuvam od likvidacije, dogovorili smo se da izvještaj sklonim na sigurno. On se nalazio u ladici sve do objavljivanja ispovijesti Edina Garaplije u kojoj se do u detalje potvrđuju moje sumnje, a i sam Nešetov izvještaj. Ponekad mi se čini da sam prestrog u ocjenjivanju Vehbijinog postupka, jer ipak od 1974. Vehbija se nalazi na dužnostima van artiljerije. No, imat će na sudu priliku da objasni sve pojedinosti pa ću i ja svoju dilemu – da li je izvještaj napisao po Fikretovom naređenju ili iz neznanja – razjasniti tamo. Ohrabruju neki pozitivni signali koji stižu iz Haškog tribunala, što svakako ne ide u prilog osumnjičenima – izjavio je Sefer Halilović u intervjuu za SB 31. oktobra 1998.godine. (Sutra: Politički motivi za atentat).
avaz.ba