“Majka, nešto smo pronašli kostiju, nismo mnogo”

Iša i Dahmo Alić iz Poljaka kod Srebrenice, nakon 22 godine potrage, u Potočarima će 11. jula ukopati posmrtne ostatke svog jedinca Smaila. U vrijeme pada Srebrenice imao je 28 godina i s majkom, suprugom, kćerkom, sestrama i ostalim članovima porodice rastao se u Potočarima 11. jula 1995. u nadi da će skupa sa svojim saborcima, rođacima, prijateljima uspjeti  izaći iz obruča smrti vojske i policije zločinca Ratka Mladića.

– Rat me zatekao na radu u Srbiji i tu sam i ostao. Samo ja znam kako mi je bilo – niti mogu prijeći Drinu da budem sa svojima, niti mogu živjeti a da ne znam šta mi je sa suprugom i djecom. Dospio sam nekako u Sandžak, a potom u Dansku, i tek kada je pala Srebrenica, saznao sam da su supruga i ženski dio familije stigli u Tuzlu, a da Smajilu nema ni traga ni glasa – prisjeća se Dahmo trenutaka kada je još vjerovao da će mu sin doći i da će ponovo biti sretna porodica.

 Žive za unuku 

Dahmo i Aiša danas žive u Tuzli. Nakon povratka iz Danske napravili su kuću u tuzlanskom naselju Solina i tu okupili porodicu. S njima su Smailova supruga i kćerka  Aldina, zatim njihova kćerka Suada i njena kćerka, trenutno studentica medicine.

– Kada pogledam  unuku Aldinu, kao da gledam svog Smaila.  Živimo za nju. Teško mi je, ali ko vjeruje u Boga, u onaj svijet, zna da mora izdržati. Svih ovih godina nadala sam se da će doći, narod nam govorio da ima naših ljudi po Srbiji… Sjedim, razmišljam, ko god naiđe putem, ja mislim moj Smail… Jednog dana zaputim se u Kojšino, tamo gdje identifikuju Srebreničane.

Pitam one ljude ima li šta za Smaila Alića, oni gledaju u one svoje kompjutere… Veli mi onaj jedan: „Majka, nešto smo pronašli kostiju, nismo mnogo“, a ja kao ukopana stojim. Tad sam tek shvatila da mog Smaila nema – priča majka Iša, tužna zbog činjenice da je tek neznatan broj posmrtnih ostataka njenog sina pronađen.

 Ne vrijedi čekati 

Pronašli su ga, kaže, u grobnici Blječeva. Bez obzira na mali broj posmrtnih ostataka, ukopat će ga 11. jula  da, kako reče majka Iša, „imaju kome doći u Potočare“.

– Eto, ja ono malo Smailovih koščica sada ukopavam. Ne vrijedi više čekati, hoću da mi dijete ima nišan, da se zna da je postojao – kaže Dahmo.

Iz Srbije tražili pare 

– Cijeli život radio sam u Srbiji. Imao sam dosta radnih kolega tamo i kada je pala Srebrenica, zovem jednog od njih, u Užicu je živio, molim ga da se raspita  da slučajno nije moj sin među onim zarobljenim, ima li mi tamo brata, bratića… Tražili su pare, ja im slao, i sada imam uplatnice o iznosima koje sam slao, a oni, bajagi, kažu da ima neko u Šljivovici, u Padinskoj skeli… Ništa od toga, a poznavali smo se… – kaže Dahmo.

Autor: A. HADŽIĆ  Avaz.ba