U Potočarima ostaju samo bijeli nišani, tuga i sjećanje na one kojih više nema

Turisti i gosti odlaze odmah nakon dženaze, a Srebreničani s drugom adresom najčešće do kraja dana. Ostaju samo oni najhrabriji, povratnici. Ružna i siromašna kvalifikacija za ljude koji su preživjeli genocid, ukopali djecu, braću, sestre, roditelje, kojima su uništeni porodice i domovi, koji nose nezaliječive rane, a ipak žive u mjestu koje je istovremeno mjesto najljepših i najstrašnijih uspomena, s pogledom na bijele nišane u Memorijalnom centru Potočari. A mogao je to biti pogled na nasmijane komšije koje u bašti piju kafu, bezbrižnu dječiju graju dok ganjaju loptu ili male ručice oko vrata oca koji se tek vratio s posla. Kamo sreće.

Umjesto toga, komšije se još uvijek duboko skrivene u raznim masovnim grobnicama, dječija tijela nisu kompletirana, a otac je pronašao smiraj u Memorijalnom centru. Nije lako u san utonuti ni dan započeti s krivnjom da ste preživjeli, za razliku od oca, brata, komšije Muje ili školskog druga Damira. Moglo je biti drugačije, Mujo je mogao biti dedo, a Damir otac. Kamo sreće.

Teško je živjeti s krivnjom bilo gdje, a najteže u Potočarima, pustim, tihim, mirnim… A takvi su uvijek, osim nekoliko dana uoči 11. jula. Teško je umjesto sinovog lica ljubiti bijeli kamen, a majčino krilo zamijeniti crnom zemljom. Ali, takva je srebrenička realnost. I živi se iz dana u dan, od jula do jula kad se rodbina opet sretne, komšije posjete i prijatelji druže, spominju se kratki, a lijepi dani, ali i oni koji su ostavili najdublje i najbolnije ožiljke.

Jer, ne smije se zaboraviti. I neće, zahvaljujući najprije onim najhrabrijim koji iz godine u godinu ostaju kada svi odu i iz dana u dan umjesto u najmilije gledaju u bijele nišane i nadaju se ponovnom susretu na nekom boljem mjestu. A do tada će čuvati uspomene i voljene od zaborava.

Klix.ba