TRI NAJTEŽA DANA SREBRENIČKOG DJEČAKA ADISA
Prognan iz Srebrenice kad je imao samo 16 godina, Adis Smajlović za tri dana prošao je više nego neko za tri života.
U ljeto 1995. godine Adis Smajlović je bio 16-godišnji dječak, koji je s porodicom izbjeglom iz Skelana, na granici sa Srbijom, pokušavao živjeti u Srebrenici i voditi život normalan koliko on to može biti u zemlji pogođenoj ratom. U “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih naroda ljetni dani su se smjenjivali jedan za drugim, a ništa nije ukazivalo da se sprema zločin kakav nije viđen od Drugog svjetskog rata na tlu Starog kontinenta.
“Sve je bilo mirno. Niko nije ni pomišljao da se nešto može desiti, da će biti nekog napada. Vjerovali smo da će nas UN štiti”, u nevjerici odmahuje glavom Adis dok se prisjeća tih dana.
A onda je krenula ofanziva srpskih snaga i otvorio se pakao. Adisova mama i sestra našle su utočište u bazi holandskih vojnika u sklopu UN-a. Otac i on su spas pokušali naći u bijegu ka teritoriji pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Priključili su se grupi koja se pokušala spojiti s vojskom i činilo se da će uspjeti. Međutim, upali su u zasjedu.
“Odjednom su zapucali po nama, a nije se moglo vidjeti odakle. Iz šume su samo meci počeli ubijati ljude oko mene. A onda je tromblon eksplodirao između nas. Od detonacije i pritiska mi je krenula krv na nos, ništa nisam čuo, jedva sam vidio. Neko od odraslih me uhvatio za kragnu i povukao, da bježimo. Razbježali smo se u svim pravcima, jer nismo znali odakle napad dolazi. U to metežu sam trčao na jednu stranu, babo je otišao na drugu”, prisjeća se s tugom.
I ubrzani film, i čitava vječnost
Tada je zadnji put vidio oca. Godinama su pokušavali saznati šta se desilo. Nadu da je preživio je izgubio 11 godina kasnije, kada je ukopao njegove pronađene ostatke.
“Sve do tada sam se nadao da je preživio, da je negdje i ne može da nas nađe. Iako sam bio svjestan da je vjerovatno mrtav, nada je ipak postojala.”
Naredna tri dana, u bijegu od srpskih snaga, istovremeno su mu prošli i kao ubrzani film, i kao čitava vječnost. Dok se prisjeća tih julskih dana, pogled mu nemirno luta, kao da mu je pred očima sve ono što pokušava zaboraviti i što ne želi ponovo gledati. Svi ti mrtvi i ranjeni, zgarišta nečijih domova, odjeća na brzinu prikupljena sada odbačena.
“Svaki suvišni gram se bacao, sve što usporava, sve što smeta…”
Dugo mu je, kaže, trebalo da s drugim priča o svemu što se izdešavalo.
“Moralo je da se slegne”, kaže uz nervozni osmijeh, koji govori da se radilo o godinama, a ne danima i mjesecima. Noćne more su se, dodaje, duže zadržale.
U zbjegu s Ramom i Nerminom
Nakon što je preživio prvu zasjedu, sa tijela nekog mrtvaca uzeo je pušku, “za svaki slučaj”.
“Nosio sam pušku da se odbranim, a nisam znao ni kako da je koristim. Nikad u životu nisam pucao.”
Po njegovu sreću, grupa u kojoj se nalazio nije zalutala i vratila se nazad. Takvim je, saznao je kasnije, to bilo posljednje što su učinili.
“Mnogi misle da samo zato što smo bili u području Srebrenice, da su ljudi znali gdje trebamo ići. A 90 posto ljudi nije znalo u kojem pravcu idemo. Svako drvo izgleda isto.”
Ali, iza svakog drveta je i vrebala smrt. Više se i ne sjeća u koliko zasjeda su upali.
“Svejedno da li je bio dan ili noć, činilo se da je najgore prošlo, a onda bi ponovo zapucali po nama. Meci zvižde, ubijaju ljude oko mene, moje prijatelje, poznanike, eksplozije…”
Dok govori, misli mu bježe, sjećanja preskaču sa jednog doživljaja na drugi, kao kod svih koji su preživjeli užase o kojim nerado pričaju. Sjeća se i da je u jednom periodu hodao uporedo s Ramom Osmanovićem i njegovim sinom Nerminom. Ramu su kasnije uhvatili pripadnici Vojske Republike Srpske i nagovorili ga da zovne sina, koji se krio u šumi, obećavajući im sigurnost. Obojica su pogubljeni, a snimak oca koji sina poziva u smrt je jedan od najpotresnijih prizora genocida počinjenog nad Bošnjacima.
‘Ne znam kako sam izdržao…’
Dječaka Adisa, koji se neprestano osvrtao kako bi pokušao uočiti oca u koloni koja je brojala hiljade ljudi, “nije se vidio ni početak ni kraj”, pazili su kako komšije, tako i potpuno nepoznati ljudi.
“Vjerovatno ne bih danas bio živ da nije bilo njih. Bio sam tako umoran, samo sam htio leći i spavati. Čak mi ni užasna hladnoća koju sam osjećao pred zoru nije smetala da spavam. U jednom trenutku više mi je bilo svejedno hoće li me ubiti”, priča dok se obuhvata rukama oko prsa i nervozno trlja, kao da je ponovno u dubokoj, hladnoj šumi, okružen smrću.
I svaki put kad bi zastao, nastavlja priču, neko bi ga povukao, natjerao ga da hoda. Tokom trodnevnog bijega nije nikako spavao, a rijetki odmori nisu trajali ni do sat vremena.
“Ne znam kako sam izdržao…”
Ono čega se najviše sjeća je velika žeđ. Koliko god bi vode pio, nije bilo dovoljno.
“Mislio sam da ću umrijeti žedan. Samo sam o tome razmišljao: ‘Poginut ću žedan…’ Nisam tu misao mogao izbaciti iz glave”.
Vodu su pili iz potoka i bara.
“Jednom sam pio vodu koja je užasno smrdjela. Ne znam od čega, nisam smio razmišljati o tome.”
Ništa ne miriše kao pecivo…
Dok se prisjeća, nesvjesno se mršti, kao da ponovno mora piti tu smrdljivu vodu. Uprkos svemu, nijednom mu nije palo na pamet da se preda srpskim vojnicima, kao što su to neki radili.
Stalne zasjede, glad, žeđ i umor, brojna mrtva tijela koja su ležala na putu kojim se kretala kolona i “užasni miris krvi” djelovao je na svakog. Šesnaestogodišnji Adis je halucinirao, viđao je kuće kojih nije bilo, “po četiri, pet bijelih kuća, s dimnjacima iz kojih izlazi dim, u zraku se osjećao miris svježeg hljeba. I taman kad pođem ka tim kućama, neko bi me povukao nazad u kolonu. Da nisu pazili na mene, odlutao bih i niko me više ne bi našao”.
A nikad ništa nije mirisalo dobro kao to svježe ispečeno pecivo, dodaje uz tužni osmjeh. Drugi su bili manje sretni.
“Ljudi u koloni su znali aktivirati ručne bombe, ubili bi sebe, ali i ljude pored, ranjavali ih. Jednostavno bi ‘pukli’. Da li su viđali kako na njih idu četnici, ili im je jednostavno bilo dosta patnje, pa bi tako izvršili samoubistvo, to ne znam”, kaže Adis.
Ono što zna je da je bilo užasno prisustvovati takvim događajima.
“Kao da nije dosta što nas četnici pokušavaju ubiti. Nerealno…”
On sam je u jednom trenutku od dvoje ljudi ispred sebe pomislio da su pripadnici srpskih snaga.
Svako brdo bilo je spas
“Skinuo sam pušku, nanišanio u njih i cijelo vrijeme sebe nagovarao da pucam, a onda se razuvjeravao, govorio da je nemoguće da su među nama.” Pucao nije, a ne zna šta se poslije desilo s tim ljudima.
U tom strahu, sjeća se, čula se izoštre do maksimuma. “Čini ti se da vidiš bolje, da čuješ svaki zvuk u šumi. Teško je povjerovati da je tako nešto moguće.” I kad bi mu se činilo da više ne može napraviti ni koraka, vidio bi novo brdo, za koje bi govorio sebi da se iza nalazi spas.
“‘Tamo je slobodna teritorija’, govorio sam sebi, iako nisam ni znao gdje sam. I tako, korak po korak.” A druga, sigurna strana brda nikako da se ukaže…
Nadrealne situacije
Nakon svake zasjede, koje ne bi trajale duže od dva minuta, a činile su se kao vječnost, pojačavao se strah da će biti ranjen.
“Nije me bilo strah smrti, bilo me strah ranjavanja. Da će me ostaviti.”
Njegov prijatelj, nekoliko godina stariji, tražio je da ga ostave, da ga ne nose nakon što je bio ranjen u obje noge. Više ga niko živog nije vidio.
“A teško je bilo nositi ranjenike. Nas nekoliko nosimo ih desetak metara, a imaš osjeća da su kilometri. Gladni, žedni, nemamo snage. Pa se mijenjamo svakih malo”, prisjeća se.
Kaže da je bilo i nadrealnih situacija.
“Upali smo u zasjedu, pucalo je sa svih strana. Vidiš kako se oko tebe zabijaju meci, vidiš svjetleće metke kako prolijeću, eksplozije na sve strane. I kao što je počelo, sve je iznenadno stalo. I niko od nas nije bio pogođen. I samo nastaviš hodati dalje.”
Ni sam ne zna kako, ali je uspio preživjeti put do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Tamo se našao sa sestrom i majkom, koje su uspjele izaći nepovrijeđene u koloni iz baze UN-a.
U Srebrenicu na dženaze
Iako će ovog ljeta biti 22 godine od ta tri, vjerovatno, najcrnja dana u historiji Bosne i Hercegovine, Adis Smajlović kaže da nije prošao dan kad nije razmišljao o svemu što se desilo. Sve to ga je, kaže, promijenilo. Od preambicioznog dječaka, koji se morao nadmetati u svemu, bez obzira da li se radilo o matematici ili nogometu, u tri preduga dana postao je čovjek kojem su mnoge stvari izgubile smisao.
“Škola, fakultet, sport…. Stvari zbog kojih sam se kidao, sve je palo u drugi plan. Ništa nije moralo biti gotovo odmah, kao prije.”
Dugo nije mogao otići u prirodu, s prijateljima na izlet, a da se ne osjeća da je ponovo u šumi, u bijegu od srpskih cijevi i noževa. I danas se taj osjećaj ponekad vrati.
Oca je ukopao 2006. godine. U Srebrenicu ode povremeno, “uglavnom u vrijeme dženaza”, ali tamo ne živi.
“Ne vidim sebe tamo…”
Izvor: Al Jazeera