Samo naprijed Ivaniću, do novog genocida

“Zaista mislim da su ovo stvari koje treba ostaviti po strani jer o njima nemamo isti pogled i bolje ih je ne dirati. Očekivati da će jedna strana reći da bio je genocid i da to ponavlja svako drugi dan su nerealna, i neće se to uraditi u RS-u kao je nerealno očekivati da Bošnjaci kažu nije bio genocid. Znamo da ne možemo ubijediti jedni druge i bezveze se raspravljamo, umjesto da to ostavimo po strani, i neka svako ima svoju priču i bavi se njom a to na praktični život ne može imati nikakvih posljedica, kazao je večeras član predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić govoreći o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, čijim bi usvajanjem zakonski bilo sankcionirano negiranje genocida i širenje mržnje”

Gospodin Ivanić zna da pitanje priznavanja i suočavanja sa počinjenim genocidom nije jedino pitanje po kojem u Bosni i Hercegovini postoje različiti stavovi. Po mnogim pitanjima u ovoj državi postoje potpuno suprotni stavovi, ali to nikako ne bi trebalo značiti da se može usaglasiti jedinstven stav prema jednom civilizacijskom pitanju kakvo je pitanje priznavanja činjenice genocida.

Različita mišljenja i povodi za neslaganja neće kao što preporučuje gospodin Ivanić skidanjem s dnevnog reda, pitanja priznanja genocida, odjednom nestati ukoliko bi ono što se desilo u Srebrenici bilo prepušteno zaboravu.

Poptuno je pogrešna i nelogična Ivanićeva ocijena o stranama po ovom pitanju.

Ne postoje, a to bi Ivanić trebao znati, ovdje nikakve strane, nego samo oni koji priznaju presude najviših međunarodnih sudova i oni koji ih ne priznaju niti poštuju, ili oni koji osjećaju da je odnos prema genocidu pitanje elemenarne ljudskosti ili sa druge strane neljudskosti.

Ne može se, što također gospodin Ivanić dobro zna, u istu ravan stavljati očekivanje da se genocid kao pravna kategorija prizna i nekakvo suprotno očekivanje da se genocid zaboravi i da se kaže da ga nije bilo.

Takve “tautološke” akrobacije Mladena Ivanića besramne su relativizacije genocida.

Postoje samo relevatne presude međunarodnih sudova koje se mora uvažiti i  besramni pokušaj sugestije da se preko svega pređe i to na štetu žrtava genocida.

Dakle, nikako antipod insistiranju na priznanju genocida ne može biti nikakav, pa ni Ivanićev retorički zahtjev u ime svog naroda, drugome narodu da odustane od tražnje pravde i istine. Nemoguće izjednačavati realno-postojeću činjenicu i nemušte pokušaje da se te činjenice eleminiraju.

Monstruozan je apel Mladena Ivanića da se javna diskusija o genocidu gurne po strani zbog tobožnjih viših i općih interesa.

Ne može se javna polemika o genocidu gurnuti na margine društvenog života jer je upravo genocid počinjen iz viših i općih interesa – odnosno elite koje su ga činile, počinile su ga upravo, i na sramotu, za tobožnji opći i viši interes svoga naroda.

Prema tome, Ivanić bi trebao znati da će diskusija o genocidu trajati sve dok politički nastavljači onih koji su genocid počinili negiraju počinjeno.

Besraman je prijedlog gospodina Ivanića da “svako priča svoju priču”. Ivanić time hoće kazati da ne postoji istina – tačnije da postoje srpske i bošnjačke interpretacije o počinjenom genocidu, a da istina tu nema šta da traži.

Ivanić time ne samo kod vlastitog naroda učvršćuje vjeru u opravdanost počinjenog, nego sa druge strane podržava i kod Bošnjaka sve one koji misle da su svi Srbi kolektivno krivi za zločin genocida kojeg su počini Vojska i Policija RS-a.

Ivanićev apel da se pusti “da svako priča svoju priču#. vjetar je u leđa i srpskim i bošnjačkim nacionalistima koji obostrano u jednom i drugom narodu vide vijekovnog neprijatelja sa kojim se treba boriti do istrebljenja- tačnije do novog genocida, nad Bošnjacima ili nad Srbima. Riječu, besramno prizivanje rata i vijekovne mržnje.

N. H.

(Vijesti.ba)