Priča Srebreničanke Habibe Mujić: Milina ramazana i julska tuga nikada neće proći

Habiba Mujić je Srebreničanka koju je bijeg od genocida u julu 1995. godine doveo u Tuzlu. Sada živi u tuzlanskom naselju Simin Han, gdje provodi dane svog najdražeg mjeseca u godini ramazana.

– Ramazan provodim, hvala Bogu u dobrom zdravlju. To je moja tradicija koje se ne odričem. U godini to mi je nešto najmilije i gdje god sam, uz ramazan mi je dobro – počinje svoju priču 65-godišnja Habiba Mujić.

Ove godine njen najdraži mjesec u godini naslanja se na onaj najtužniji.

– Kako prolaze dani i primiče se taj mjesec juli, sve je teže i teže. Izgubila sam tri brata, svi su mladi bili, izgubila sam muža Muju i to je bol koji ne prolazi. Svi ubijeni u genocidu naša su braća i zato je taj juli toliko težak – kaže Habiba.

Njena najveća radost su dva unuka, mali Harun, koji ima tri godine, i Mujo kojemu je 11 godina. Ime je dobio po djedu koji je ubijen tokom genocida u Srebrenici, a iako tada nije ni bio rođen Mujo se djeda na svoj način sjeća. S nenom je došao na mirni protest Srebreničanki u Tuzli, a među slikama žrtava našao je i djeda po kojem je dobio ime.

– Čuvam dvoje unučadi, pa ne idem baš na svaku teraviju. Kada je snaha druga smjena, onda sam s djecom i ne stižem, ali odem kad god sam u prilici. Postim i klanjam svakoga dana – nastavlja svoju priči ova Srebreničanka.

Dodaje da se sa nostalgijom sjeća ramazana u svojoj Srebrenici.

– Tamo su ramazani bili miliji, veseliji… Tako može biti samo kod svoje kuće. Imam ja i ovdje kuću, ali tamo se svaki dan iščekivala neka radost. U Tuzli je lijepo i ovdje ramazan stoji na svom mjestu, poštujem ga gdje sam god – kaže Habiba.

Nakon ramazana ubrzo slijedi 11. juli. Naša sagovornica u Potočarima je ukopala muža i tri brata, petericu djevera… Više od 20 članova uže porodice njenog rahmetli muža je ubijeno u genocidu.

Za Habibu nikad neće proći ramazanska milina i julska tuga.