Zehra i Mustafa Alajmović: Kad god smo nekom nešto dobro učinili, vratilo nam se deset puta više

Tokom četrnaest godina braka Mustafa i Zehra Alajmović iz Breze preko svojih leđa proturili su dosta tereta, ali doživjeli i lijepih životnih trenutaka.

Što god dočekalo ovaj bračni par i roditelje troje djece, 12-godišnjeg Bajrama, šestogodišnje Ajle i troipogodišnje Merjem, ne prestaju zahvaljivati Allahu dž. š.

Sretni su jer su i u dobru i zlu zajedno i tako se bore, ustrajavajući na pravom putu.

Mustafa radi u rudniku već 14 godina, a nekoliko puta na radnom mjestu imao je teške povrede. Rudari su, kaže, ljudi otvorenog srca, posebni insani.

– Težak je to posao, ali se raditi mora. Posebne emocije bude se za ramazan, neke kolege poste, neki ne. Treba shvatiti tu snagu čovjeka koji siđe 400 metara pod zemlju, na 35 stepeni i uz to nosi balvan težak pedesetak kila, radi cijelu smjenu i posti. A najslađe je kada sjedneš sa kolegama u onoj tami, vidiš kolege kako crnim rukama jedu bijeli hljeb. To se ne može opisati – priča Alajmović.

Kaže da se vide samo crna lica, bijele oči i bijeli zubi.

– Zamislite koliki je iman insana koji i ispod zemlje zahvaljuje Allahu dž. š. Dođe do izražaja i njihova darežljivost jer dijele hranu, te kolegijalnost jer niko neće da jede niti da pije dok ne nastupi vrijeme iftara, bez obzira da li poste ili ne – kaže Mustafa.

Allah dž. š. mu je, ističe, u svakoj teškoći dao još više snage da ga moli za spas i pomoć.

– Moja supruga se razboljela prije tri godine, imala je karcinom dojke, pa maternice, zatim više tumora na tijelu i devet operacija. Zadnja operacija rađena je u Zagrebu, a prije toga operisana je i u Zenici i Sarajevu. Samo posljednji tretman u Zagrebu koštao nas je 12.000 maraka. Pomaka ima, ali to liječenje iziskuje puno sredstava – priča Mustafa, dodajući da nikada nije posustao jer ga Božiji Poslanik duži da pomogne svojoj supruzi i izdržava svoju djecu.

Njihov sin Bajram posti već treći ramazan, dok šestogodišnja Ajla “našiva”. I Zehra i Mustafa zahvaljuju Allahu dž. š. na hairli evladima.

S obzirom na to da Mustafa većinu vremena provodi pomažući supruzi i prateći je na liječenje, na poslu koristi bolovanje ili neplaćeno, te su im primanja mala ili skoro da ih nema.

– Ja sam insan koji prije dvije godine nije imao šta jesti, nisam imao za iftara. Ako sam imao tri marke u džepu, dvije ostavim njima, sebi uzmem marku. Takvo nešto je teško doživjeti. Potom sam sa suprugom razgovarao i shvatio da nešto moramo poduzeti, te smo počeli praviti domaće sokove i džemove kako bismo ih prodali i nešto zaradili – prisjeća se Mustafa.

Svoje proizvode prodaje petkom ispred Fahdove džamije i nedjeljom na sarajevskoj auto pijaci.

– Ja sam bio otac kojem su drugi donosili i djecu mi hranili. Patio sam jer neko drugi mojoj ženi kupuje mahramu, a ja ne mogu. Sramota me bilo ljudi koji donose i pomažu, te sam počeo sam da radim i pokušavam naći pare za liječenje. Odem prvi put na pijacu i prodam dvije-tri flaše, malo, ali elhamdulillah. Drugi put dođe žena i kaže da li bi mi mogao dati jednu teglu meda, jer nema ništa. Ja joj dam teglu i napišem iznad štanda “Ko nema nek uzme, halal je” i od tada je to naš znak na svim proizvodima – kaže sagovornik.

Valja mu se kaže nekako odužiti jer su i njemu ljudi pomagali, pa zato dijeli ko god zatraži.

– Ja nemam para, ali makar ovako mogu pomoći. Poslanik nas uči da budemo zahvalni Allahu, ali i ljudima. Kad god smo nas dvoje nešto dobra učinili, hvala Allahu, vraćeno nam je mnogo više. Kad sam dao teglu, Allah je dao da je neko nakon toga došao i kupio deset tegli – ističe.

Uzor u životu mu je Allahov poslanik Muhammed a. s., a majka mu je stalno na pameti jer ga je učila da nikada ne posustaje.

– Uvijek je bila uz nas, a nedavno je preselila na ahiret, bila je okosnica naše kuće. Mama, prije nego što će preseliti, kazala mi je da radim pošteno i čestito, da se borim, da nikada ne dozvolim da djeci i ženi nešto fali. Treba imat’ snage i moja mama me zadužila da ne smijem posustat’, a prije svega vjera me uči da nema posustajanja niti tuge – naglašava Mustafa.

Alajmovići nastoje uživati u svemu čime ih je Allah počastio, pa im je ramazan, kažu, prava blagodat.

– U našoj lijepoj Bosni gdje god dođeš, doživiš ljepotu ramazana i davanja, ibadeta i lijepe riječi. Nikog ko posti nećeš naći smrknutog, mnogo je dobrih ljudi i insana. Naši iftari su skromni. Ja sam protiv slikanja iftara jer ja znam kako je mene prije dvije godine bolilo kada vidim sliku na Facebooku da neko ima obilan i bogat iftar, a mi nemamo šta jesti. Djeca vide, a ja nemam njima da dam. Moj sin Bajram je prije nekoliko noći, nakon iftara i nakon što su ostala dva kolača, uzeo tanjir i te kolače odnio komšijama, kaže: “Babo, što ostane, nije naše” – priča ponosni otac.

Zehra je nadasve skromna i zahvalna Allahu dž. š. Jedina želja joj je, kaže, da su zdravi, a da će ostalo doći samo po sebi.

– Hvala Allahu pa nam je dao ovakvo stanje, borimo se, elhamdulillah na svemu – zaključuje Zehra, dok grli kćerku Ajlu.