PREŽIVIO SAM STRIJELJANJE I MASOVNU GROBNICU TOMAŠICA

Otkopavanjem najveće masovne grobnice Tomašica počela se otkrivati istina o stravičnim stradanjima Bošnjaka iz Prijedora i okolnih mjesta. Prema dosadašnjim saznanjima u Tomašici su ukopani Bošnjaci pobijeni u periodu od 20. do 25. jula 1992.godine u masovnom genocidnom napadu na lijevu obalu Sane. U šest sela Mataruškog Brda (Bišćanima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Čarakovu i Zecovima) ubijeno je između 1650 i 1800 civila Bošnjaka. Ubijani su, mučeni, silovani u najvećem broju slučajeva pred očima svojih članova porodica. Bio je to krvavi pir čiji najevidentniji trag jeste upravo Tomašica. U ovom krvavom pohodu srpske vojske između ostalih ubijeno je i šest sinova Have tatarević skupa s ocem, ubijene su kompletne porodice Bačić, Horozović, Tatarević, Čaušević, Dženanović, Redžić i mnoge druge.

Jasmin Čaušević je tada imao trinaest godina. On je preživio strijeljanje a njegov otac i komšije su završili u masovnoj grobnici Tomašica. „Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje. Kamion kojim su odvoženi mrtvi leševi mene je teško ranjenog prevezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu”, govori nam Jasmin. U nastavku prenosimo Jasminovu ispovijest o tome kako je preživio strijeljanje i izbjegao masovnu grobnicu Tomašica. Jasminova priča vjerodostojno odslikava najteže dane stradanja prijedorskih Bošnjaka. Ova priča otkriva strašnu sudbinu pobijenih Bošnjaka iz masovne grobnice Tomašica.

Prvi dani

„Sela Bišćani, Rizvanovići i Rakovčani, Čarakovo bila su opkoljena i nisu bila zauzeta, jer su navodno prije toga predali oružje. Nakon kratkog vremena, u selu je već počelo da nestaje hrane i svih ostalih namirnica a mi smo bili u okruženju i nismo mogli da ga napustimo. Tokom boravka u Bišćanima, skoro svakodnevno smo bili izloženi granatiranjima, tako da smo stalno bili na oprezu i kada bi čuli grantu svi bi otrčali u podrume gdje smo i većinu noći provodili. Nakon nekih mjesec dana ja i otac smo morali napustiti kuću u kojoj smo se skrivali. Moj otac i ja smo se zaputili u Tukove kod njegovih poznanika i oni su nas primili sa velikom nelagodom, iako je moj otac plaćao naš boravak i hranu. Nakon par dana otac me je sa suzama u očima pozvao da izađem napolje iz te kuće i pokazao mi je u pravcu naše kuće koja je taj dan bila zapaljena, gledao sam u visoki plamen i gusti oblak koji se izvijao iz naše kuće i onda sam pogledao moga oca kojem su se suze slijevali niz oči. Zagrlio me je i reko: ‘sine ode naša kuća, nemamo više ništa’.Te riječi i njegov tužni glas zauvijek će mi ostati u sjećanju. Nakon nekih sedam dana i oni su nas izvjestili da moramo napustiti njihovu kuću, zbog njihove vlastite bezbjednosti, jer su Srbi tada vršili pretrese po kućama pa su strahovali za sebe. Otac i ja smo bili prisiljeni po drugi put da se vraćamo u Bišćane. Nismo imali mogućnosti da idemo dalje od Tukova jer je tu bila srpska barikada i nismo imali izbora nego da se vratimo i molimo Vehida i njegovu porodicu da nas puste da boravimo u njihovoj garaži u kojoj je bio samo jedan stari krevet, rekli smo da od njih nećemo tražiti ništa već samo da nas puste da boravimo tu, jer zaista nismo više imali gdje da idemo. Oni su nerado pristali na to i dali nam da boravimo u toj garaži, zbog čega sam im jako zahvalan, tako da smo tada otac i ja preživljavali iz dana u dan bez imalo hrane. Sjećam se, jedne prilike otac je išao po komšiluku tražeći hranu i jedan dan je došao pomalo sretan sa jednim krastavcem u ruci. Taj krastavac smo prepolovili a on je rekao sa velikom tugom, koju sam vidio u njegovim očima:’ Nemoj sve odmah pojesti, ovo nam je za čitav dan.’

Bilo je tu i dobrih komšija od kojih bi posebno izdvojio porodicu Kahteran i Kadić, koji su bili preko puta nas i gledali su kako se patimo. Nisu ni oni bili u puno boljem položaju ali bi nas većinom puta pozvali na ručak i podjelili sa nama ono malo što su i sami imali”.

Početak ubijanja

Nakon višednevnih patnji sa hranom i strahom slijede dani ubijanja i strašnog stradanja. Jasmin se tih dana prisjeća sa teškim bolom. „Tako smo provodili dane sve do 20 jula. Kada se ujutro negdje oko 10 sati, u blizini začula teška rafalna pucnjava, što nije bilo uobičajeno, jer su oni iz automatskog oružja pucali samo u zrak kada su bili pijani ili slavili neke praznike. Vehid i svi ostali ukućani koji su bili na spratu su sišli u podrum kod oca i mene a došao je još jedan meni nepoznat čovjek. Sjedili smo tu a pucnjava nam se sve više i više približavala a niko od nas nije znao šta se stvarno dešava, jer niko nije smio da izađe vani. U jednom trenutku čuo sam rafalnu paljbu koja se osula po susjednoj kući gdje se čula lomljava stakla. Tada je neko utrčao u podrum i povikao da svi muškarci izađu vani. Ja sam od velikog straha i uzbuđenja istrčao sa ostalim muškarcima. Tu je bio Vehid, moj amidžić Sead, moj otac i taj meni nepoznati čovjek. Kada smo izašli iz podruma, vidio sam strašan prizor. Oko svake kuće koju sam mogao da vidim bila je grupa do zuba naoružanih srpskih vojnika, koji su ličili na razjarene zvjeri žedne krvi. Sa svih strana čuli su se pomiješani pucnjevi i strašni krici i jauci ljudi, žena i djece, koje su te krvoločne zvjeri na razne načine prvo mučili i pljačkali a onda ih u grupama ili pojedinačno strijeljali ili klali ispred njihovih kuća, na obližnjim livadama i šumarcima, pored puteva i na svakom mjestu gdje bi ih pronašli. Stajao sam tu ispred kuće neko vrijeme pored ostalih muškaraca ukočen od straha zbog onog što se odvijalo tu pred mojim očima i onda nam je prišao neki golobradi momčić koji po mojoj procjeni nije bio stariji od 19 -20 godina, podigao je svoju pušku prema nama i glasno se proderao: ‘Ajde momci bre trčite brzo javite se majoru kod onog gore šumarka!’. Ja sam trčao za Vehidom, Seadom, i tim nepoznatim čovjekom dok nismo stigli do toga izvjesnog majora oko koga je bila veća grupa naoružanih vojnika, koji su većinom isto tako bili golobradi momci, koji vjerovatno nisu bili stariji od 20-25 godina. Bili smo udaljeni od garaže nekih 100 metara, okrenuo sam se da vidim gdje mi je otac, koji je ostao iza nas. Tada sam vidio scenu koja će vjerovatno do kraja života ostati duboko urezana u moje pamćenje. Gledao sam kako moj babo ide prema nama uzdignutih ruku, vidno uznemiren obratio se četnicima koji su stajali sa puškama podignutih prema njemu: ‘Ljudi šta je ovo? Šta radite ovo s nama ?’ U tom trenutku mu je prišao jedan od njih i udario ga je kundakom od puške u glavu i oborio ga na cestu. Pao je, onako u sjedećem položaju, vidio sam kako mu je taj krvolok nešto rekao a nakon toga babo je izvadio novčanik iz džepa i dao ga tom četniku, koji ga je još par puta udario nogom. Na kraju mu je skinuo Seiko sat koji je imao na ruci. U tom trenutku nama koji smo stigli do majora naredili su da stanemo u stroj jedan pored drugog. Ja sam se tada okrenuo i nisam više vidio šta se dalje dešavalo s mojim ocem. Onda je taj izvjesni major krenuo da udara sve nas redom. Krenuo je krvnički udarati Vehida, pa Seada, pitajući: ‘Gdje su vaši rovovi? Ko je ubio srpskog vojnika u Rizvanovićima?’ I onda je prišao meni i snažno me udario po licu i nosu, koji je od siline udarca pukao, a u sljedećem monetu sam bio sav u krvi koja mi je lila iz nosa. Krv mi se sljevala niz lice dok sam se s teškom mukom pokušao podići sa zemlje. Rekao mi je : ‘Govori brzo gdje su vam rovovi?!’ Ja sam od straha uspio da kažem samo: ‘Ne znam ništa, ja sam dijete.’ Sljedeće što sam vidio je da je gurnuo Vehida ispred nas i pucao mu iz puške direktno u potiljak. Nakon toga Vehid je pao ispred nas, vidio sam kako mu se širi lokva krvi iz glave dok je ležao na zemlji nepomičan. S naše lijeve strane je bila velika livada sa visokom travom, tada nam je major naredio da trčimo preko te livade. Predosjećajući da je to kraj i da će nas tu sve poubijati, od velikog straha i adrenalina nisam mogao da se pomjerim s mjesta, dok su Sead, moj otac i nepoznati mi čovjek krenuli prema toj livadi, gledao sam kako se sprema streljački vod. Odjednom me trgnuo majorov strašni glas, koji mi i dan danas zvoni u glavi :’”Trči brzo šta ti čekaš?! ‘U tom momentu sam pošao za njima. I dan danas, zbog velikog straha i šoka u kojem sam bio, ne znam da li sam sam skočio u travu ili me je otac gurnuo, samo znam da su posljednje rječi moga oca bile: ‘Bježi sine!!’ Kada sam se našao na zemlji krenuo sam brzo puzati kroz visoku travu dok su svuda oko mene zviždali meci. Zasipala me je zemlja od metaka koji su me promašili. Čuo sam i eksplozije koje se bili od bačenih bombi ili tromblona ispaljeni prema nama. Po mojoj procjeni uspio sam da otpužem nekih 20 metara. Za mene je bio tu kraj, tada u tom momentu bio sam pogođen i vjerovatno sam pao u nesvijest. Sljedeće čega se sjećam je da sam otvorio oči, da mi je pogled uprt prema nebu”.

Image20

Oko mene je bila tišina

„Oko mene je bila tišina, nije bilo više one galame i vike, samo sam čuo pucnjavu koja je već bila daleko od mjesta mog stradanja. Tada sam pogledao svoja prsa i vidio sam komade kože i mesa po rastrganoj majici, kako sam polako dolazio sebi, pokušao sam da se pomjerim da ustanem i vidio sam da mi je kompletan butni mišić lijeve noge izbijen napolje kroz poderane hlače a da mi noga visi na jednom dijelu mesa i da više nije povezana sa butnom kosti. Shvatio sam da sam pogođen i da mi je Kost bila raznesena.

Desnom nogom sam pokušao ispraviti lijevu nogu, jer je bila totalno iskrenuta, ali mi je noga samo pala na drugu stranu. Odjednom sam osjetio da su mi usta puna krvi i počeo sam da kašljem i pljujem krv. Tada sam osjetio strašne bolove i pomislio sam da je to kraj, da umirem. Pomislio sam u sebi: ‘Bože moj, daj mi samo još jednom da vidim svijet oko sebe.’Tada sam se nekako ispravio u sjedeći položaj. Ostao sam u tom položaju gledajući livade i kuće oko sebe, pogledao sam u nebo koje bilo tako plavo, prelijevalo se u nek čudne boje, iščekujući svakog trenutka da ću umrijeti. Ali, nakon što sam se trgnuo iz prvobitnog šoka, počeo sam dozivati oca i ostale, nadajući se da je neko od njih preživio. Ali, niko se nije javljao. Kada sam vidio da ne umirem i da možda imam šansu da preživim, obuzeo me neopisv strah, bojao sam se da će se vratit da provjere da smo svi mrtvi, vidio sam na sredini livade neki plast sjena, pomislo samo kako ću otići tamo i sakriti se, ali onda mi je sjevnulo kroz glavu, a šta ako budu palili sijeno, izgorjeću živ u njemu, tako da sam odustao od te ideje. Nakon nekoliko sati, koje sam proveo tu na livadi i junskom suncu, zbog nesnosne vrućine, kao i gubitka velike količine krvi, osjetio sam totalnu dehidraciju. Razgledajući, primijetio sam bunar u blizini jedne kuće. Teškom mukom, uspio sam se nekako desetak metara odvući na rukama, ali dalje nisam mogao. U jednom trenutku iz trave se podigao moj amidžić Sead koji je, što sam kasnije saznao, imao prostrijelnu ranu više kuka koja mu nije oštetila vitalne organe. Kada sam vidio da je on ustao u njemu sam odjednom vidio spas, počeo sam iz sveg glasa da ga zovem, ali on je, zbog vlastitog straha, otrčao u obližnju šumu ne obazirući se na moje povike. Nakon kratkog vremena, iz obližnje šume pojavilo se nekoliko mladića, koji su se krili u toj šumi za vrijeme čišćenja, među kojima je bio i jedan član porodice Kahteran koja nas je pomagala dok smo bili u garaži. Jedan od njih otišao je po čaršaf na kojem su me prevukli do garaže iz koje sam i izveden. Ostavili su me na podu i zbog svoje sigurnosti pobjegli nazad u šumu. Da nije bilo odlučnosti i hrabrosti tih momaka, koji su rizikovali vlastite živote da me prebace u garažu, vjerovatno bih iskrvario na toj livadi. Tu noć je prvi kod mene došao drugi amidžić Nedžad, koji je iz Čarakova došao preko šuma ne znajući uopšte šta se desilo. On me je pitao za oca i ostale. Ispričao sam mu šta se desilo, nakon toga, on mi je isjekao hlače od kojih je napravi podvez i sa tim mi podvezao nogu, očistio malo rane, stegao glavnu arteriju i tako usporio krvarenje što je vjerovatno bilo presudno da ne iskrvarim u potpunosti. Nakon toga, Nedžad je zbog svoje lične sigurnosti pobjegao u šumu, jer su Srbi konstantno prolazili selom harajući i pljačkajući imovinu. Naredna četiri dana, komšinice su mi po svojoj djeci slale supe i nešto hrane. Jedno od te hrabre djece koja su smjela doći do mene je bila djevojčica Medina Kadić, koja je svako malo dolazila sa svojom rodicom, oni su od svoje familije i ostalih komšija donosili sve što su ovi slali, jer oni sami nisu smjeli dolaziti od četnika koji su stalno prolazili tuda. Ona i njena rodica su mi čistili rane sa jodom, davali su mi na šećeru morfijum od obližnje komšinice. To mi je uveliko umanjilo bolove i vjerovatno zaustavilo totalnu infekciju rana. Sjećam se da su mi pričale kako napolju ne može da se diše od smrada jer su duž cijele mahale bila izmasakrirana tijela komšija i njihove rodbine, koja su tu već treći dan. Od velike vrućine su se ucrvali, počeli su se raspadati a četnici ne dozvoljavaju nikom da ih sahrani.”

Odvođenje leševa u Tomašicu i ostale grobnice

„Za vrijeme boravka u garaži, svaka dva-tri sata, u garažu su upadali naoružani Srbi iz okolnih mjesta, koji su pljačkali bošnjačke kuće. Tražili su auta, gorivo itd. Jedan od njih mi je prišao i onako negledajući u mene već u Vehidovog Jugu, koji je bio više moje glave, upitao šta radim tu. Kada sam mu rekao da sam ranjen, pogledao me onako nezainteresovano i onda je vidio nešto od čega su mu oči zasjale, sageo se i uzeo novac do pola obojen krvlju, koji mi je otac rahmetli dao prije nego se desilo strijeljanje. Obrisao je krv s njega govoreći mi podrugljivo: ‘Tebi ovo više neće trebati.’ Četvrtog dana, Srbi su zarobljene Bošnjake iz sela Hegići natjerali da kupe leševe i da ih odvoze u masovne grobnice. Mene je tog jutra neko prebacio sa poda na stari krevet na kojem smo ja i moj otac spavali. Tada mi je neko rekao da je moja strina sa još nekoliko žena zamolila jednog od srpskog vozača kamiona da me pokupi i odvede u bolnicu, a on je valjda rekao da će to uraditi pod uvjetom da mu nađu pletaru rakije, što su one nekako i učinile. Dvojica ljudi su me zatim ubacili u vojni kamion zajedno sa gornjim dijelom kreveta, kamion koji je bio sav umrljan od krvi leševa ubijenih Bošnjaka čija su tijela odvožena u masovne grobnice. U tom kamionu je vladao takav nepodnošljiv smrad da sam u jednom trenutku pomislio da ću umrijet jer mi je ponestajalo zraka od tog nesnosnog smrada. Kada sam stigao pred bolnicu, napolju me čekao doktor i nekoliko medicinskih sestara. Tu je bilo još dosta četničkih vojnika. Kada se pročulo da je stigao musliman, jedan od četnika prišao je i rekao: ‘Pustite mi da ga ja zakoljem, skoro mi je poginuo prijatelj na Jajcu.’ Doktor je to nekako spriječio rekavši: ‘Ma daj pusti ga, to je samo dijete.’

U bolnici su počeli da mi obrađuju rane, koje su nakon četiri topla julska dana totalno inficirale i proširile . Uzeli su makaze i skalpel i krenuli da odstranjuju meso, kao u klaonici, kada sam počeo da vrištim od bolova, počeli su da mi prijete i da galame, kao odakle mi pravo da vrištim dok mi oni pomažu prikom obrade rana, nisu mi dali čak nijedne tablete protiv bolova. Nakon što su to odradili, uzeli su veliku ručnu bušilicu i, uz obrazloženje da u bolnici nemaju struje, dva pomoćnika su mi uhvatili nogu i čvrsto je držali, dok je doktor svom snagom probijao milimetar po milimetar moje kosti kroz koju je na kraju napravi rupu kako bi mogao ubaciti šipku na koju bi se mogli okačiti tegovi koji bi mi postepeno vraćali kost na svoje mjesto.

U prijedorskoj bolnici ležao sam četiri dana. Kada su dobili nalog da me prebace u Banja Luku.

Kada su me vozili za Banja Luku, dok smo prolazili kroz Kozarac lagano sam podigao glavu, vidio sam sav užas koji su četnici napravili u tom malom gradiću, sveijedna bošnjačka kuća je bila zapaljena ili do temelja srušena, mrtvi su ležali pored ulica. Nakon dolaska, smješten sam u gradsku bolnicu u Banju Luku. Na hirurškom odjeljenju, na kojem sam ležao, skoro svi pacijenti bili su ranjeni srpski vojnici, osim u jednoj sobi, u kojoj su se nalazili, kako sam kasnije saznao, zarobljeni ranjeni bošnjaci. Kako je ko dolazio na odjel, ulazio bi u tu sobu i premlaćivao ih, tako da su se redovno čuli krici iz iste. Bojeći se da bih mogao izgubiti život ukoliko im kažem da sam preživjeli svjedok strijeljanja, ja sam ostalima lagao da me je pred kućom pogodio geler od granate, jer je ranjenim srpskim vojnicima svakodnevno u posjetu dolazio veliki broj saboraca, koji su tu zajedno sa ranjenicima pjevali četničke pjesme. Takva atmosfera trajala je naredna dva mjeseca, koliko sam ležao u toj bolnici. Jednog dana, iz sna me je trgnuo duboki glas. Kada sam otvorio oči ugledao sam srpskog popa koji je stajao više mene i prskao me svetom vodicom, izgovarajući neke molitve, od čega sam ostao u šoku duže vremena.

Par dana nakon toga u sobu je ušao dječak od nekih pet ili šest godina koji je imao gips na ruci, prišao je mom krevetu i pitao me kako se ti krstiš? Ja sam bio iznenađen i gledao sam u njega ne odgovarajući mu ništa. Ponovio je pitanje nakon kojeg sam ja rekao da sam musliman i da se ne krstim, tada me je gipsom udario u glavu i rekao da im pokažem kako se krsti, dok je dječak to radio svi srpski ranjenici u sobi su se smijali grohotom, jer su ga oni najverovatnije i nagovorili da to uradi. Mali je bio uporan, tjerao me je da se krstim dok jedan od ranjenih srpskih vojnika nije rekao dosta je pusti ga.

Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su mi saopćili da će me usvojiti neka srpska porodica, jer nisu znali šta bi sa mnom, pošto mi je otac ubijen, a sa majkom nisam imao kontakt. Nakon što mi je noga sanirana, u gipsu sam prebačen u bolnicu Paprikovac, na očni odjel koji su prilagodili da bude odjel za ranjenike, u kojoj se također nalazio poseban odjel sa zarobljenim, ranjenim Bošnjacima. Pošto sam tad već pomalo hodao na štakama, mogao sam da vidim mučenje i redovno premlaćivanje tih bošnjačikih zarobljenih vojnika. Njihov odjel bio je u staklu ispred kojeg se nalazio jedan stražar.

Ti ranjenici bili su toliko premlaćivani i ‘istrenirani’ da su na pojavu bilo koga svi zajedno dizali tri prsta i pjevali četničke pjesme. Čak i kada bih ja prolazio pokraj njihovog odjela, reagirali bi na takav način. Glavna pjesma im je bila od topole do topole pa do ravne gore, koja mi je duboko ostala urezana u sjećanje. Jedno jutro vidio sam ispod njihovog odjela mrtvog čovjeka na betonu, prekrivenog čaršafom. Čuo sam kako su pričali da je pokušao pobjeći, u što čisto sumnjam, pošto je to bilo nemoguće. Nakon 15-ak dana, po mene su došli ljudi iz banjalučkog ‘Merhameta’ i odvezli me u džamiju Gazenferija, u kojoj su se nalazili ljudi pušteni iz logora, a koji su bili mlađi od 16 ili stariji od 60 godina. U međuvremenu sam dobio informaciju da mi je majka saznala da sam živ i da ću najvjerovatnije ubrzo prvim konvojom biti prebačen za Zagreb, što se nakon 10-ak dana provedenih u džamiji i desilo.

Pokupili su me s džipom iz Crvenog krsta sa još nekoliko ljudi iz te džamije i manjim konvojom prebačeni smo u Zagreb, gdje me je dočekala moja tetka i sa njom sam otišao u Njemačku kod majke i braće. Nakon dvadeset godina kosti mog oca još uvijek nisu pronađene. Još uvijek nemam snage da odem posjetiti masovnu grobnicu Tomašica”, zaključuje na kraju ove potresne priče Jasmin Čaušević.

 

Saff.ba