ZABORAVLJENI HEROJI: MENSUR MEMIĆ – PRIČA SREBRENIČANINA KOJI JE PREŽIVIO JULSKU GOLGOTU

Priča o Mensuru Memiću, koji je u vrijeme pada Srebrenice imao nepunih 27 godina, spada u red onih o kojima bi se mogao snimiti film dramatičnog sadržaja. Tokom rata bio je pripadnik 283. manevarske brigade 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Padom Srebrenice, 11. jula 1995. godine, sa grupom od 74 borca, koji su se zvali “Mudžahedini”, kreće u sudbonosni prodor prema Nezuku, koji je bio pod kontrolom snaga lojalnih Republici BiH. Iako je, nakon pada Srebrenice, ranjen u obje noge, ostao sam na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske, sjetio se riječi svog saborca Mehdina Jakubovića: “Dok god imate kontrolu nad sobom, postoji nada”. Sedam dana je trajala Mensurova teška epizoda prodora do slobodnog teritorija. Bez hrane, potpuno izmoren i mogućnošću da samo puže, uspio se probiti do slobodne teritorije, nakon čega je izgubio kontrolu i svijest. Za tih sedam dana smršao je čak 24 kilograma.

Padom Srebrenice njegova kolona kreće iz mjesta Buljani a na putu prema Nezuku neprekidno su vodili grčevite borbe sa pripadnicima VRS. Međutim, kada su stigli do mjesta Baljkovac, koje je bilo udaljeno svega 500 metara od slobodne teritorije, dalje se nisu uspjeli probiti. Srpska vojska ih je vratila nazad. U toj bici Mensur je dva puta ranjen – u glavnu i nogu. Teško ranjenom, pokušali su mu pomoći njegov brat Mirsad i nekoliko rođaka ali u tom trenutku je naišla kolona pripadnika VRS, pa je Mensur uperio pušku u njih i naredio im da ga ostave, kako bi bar postojala nada da jedan od njih preživi. Mensur je u tom trenutku ostao sam i čekao je srpske vojnike, ali su oni promijenili pravac. U tom trenutku, iako je slobodna teritorija bila veoma blizu zbog nemogućnosti da se dalje probije, Mensur pravi manevar i upućuje se prema dubini neprijateljske teritorije. Taj manevar “između smrti i života” bio je dug oko pet kilometara.

Da ne bi bio otkriven, puzao je samo noću uz rijeku. Krećući se prema slobodnoj teritoriji pet dana ništa nije jeo i kako glad nije mogao izdržati jeo je crve, puževe i slanu travu. Jednog dana na njega je nabasao jedan njegov ratni drug iz Srebrenice, koji je, također, pokušavao da se probije do slobodne teritorije. Bio je bez puške. Rekao je Mensuru da ga neće napustiti, da će zajedno nastaviti dalje. U tom trenutku zatražio je pušku kako bi malo izvidio teren, ali se nikada nije vratio i ostavio je Mensura na milost i nemilost srpske vojske. Ipak, Mensur je u konačnici uspio da dopuže do Nezuka, gdje su ga borci uputili na liječenje u bolnicu.   Dvije i po godine nakon rata prvi put je vidio svoga petogodišnjeg sina Fahrudina i suprugu Azru. Tada su se nastanili u Živinicama.

Njegov brat Mirsad se, također, nakon 36 dana uspio probiti do slobodne teritorije. Borac koji mu je uzeo pušku nije uspio, ostao je na teritoriji VRS gdje je likvidiran. Mensur je prije rata radio u Švicarskoj, gdje je kupio pušku i kao dobrovoljac se pridružio patriotima Konjević Polja i Cerske. Kako kaže: “Odmah sam pocijepao svoj pasoš, ako bih se slučajno pokolebao da se vratim u Švicarsku, jer kada bih se vratio u Švicarsku, onda moja borba ne bi imala smisla”.   (Napomena: Nismo uspjeli pronaći fotografiju od Mensura niti podatke o tome šta je sa njime danas. Molimo Vas ukoliko neko ima podatke da nas kontaktira.)

Bosnae.info