Uče li djeca za život ili za peticu?

Često se nađem u situaciji koja me „zabetonira“ u nevjerici. Nikada neću moći razumjeti da se učenici doživljavaju zdravo za gotovo, kao posudice u koje treba uliti informacije i onda ih dobro zatvoriti čvrstim poklopcem, da ne iscuri, da se zadrži, da se može reći – dijete sada zna! Takva sam. Možda mi je to prokletstvo, a možda je zamašnjak koji me tjera dalje, više i bolje. Jednoga ću dana zasigurno dobiti odgovor...

Situacije u kojima su učenici “poklopljeni” po glavi, srećom, nemam priliku često gledati u svom radnom i obiteljskom okruženju, ali me pikiraju iz medija, iz komentara, iz “stručnih” tekstova. Sa žaljenjem moram ustvrditi da oko nas vreba jako puno samozvanih “stručnjaka”, “odgajatelja”, “pedagoga” koji svoje mišljenje temelje na neprovjerenoj informaciji ili nepromišljenom mišljenju. A to je točno onaj temelj koji djeci treba usaditi, oko kojega treba graditi njihovu svijest, njihovu samosvijest, njihov pogled u život. Protiv površnih tumačenja, neprovjerenih pojedinosti i upitnih utjecaja možemo se boriti samo tiho i jasnim primjerom, osvještavajući djeci i učenicima kako je pametno misliti. Ne što moraju misliti, samo i isključivo KAKO trebaju misliti. Ja ne želim da svijet vide mojim očima. Želim da gledaju svojim očima, piše Majda Tometić, Roditelji.

Suvremena nastava treba stremiti trima temeljnim ishodima. Ne piše to nigdje izrijekom i nije pobrojano činjenično, ali sve se svodi na to. Ishod je, za one koje muči objašnjenje, cilj koji učitelj postavlja svojim učenicima. One informacije, znanja ili vještine koje, na kraju nastavnoga procesa, trebaju znati. Općeniti su ishodi: naučiti kako učiti, kritički promišljati i kreativno se izražavati. Niti jedan od njih nije plošan i nije sam sebi svrhom, ali je primjenjiv na svaki nastavni predmet, na svako učenje, na svako gradivo, na sve i svašta što naši učenici “moraju” znati.

Profesorice, ja se predajem!

Naučiti kako učiti jako je složen proces i naši učenici slabo surfaju po tom gradivu. Većinom slabo znaju kako učiti, s jedne strane, a s druge se od njih traži da budu najbolji, najuspješniji, najjači jer, ako ne budu, život im visi na koncu.

Kad to ovako stavite na papir, priznajte da je malo zastrašujuće! Moraju znati tisuće i tisuće sitnih pojedinosti, naštrebanih i neprimjenjivih, da bi imali tu kraljevsku peticu i da bi, posljedično, postali učenici neke superškole. Ima jedna skrivena istina u cijelom tom procesu – superškole ne postoje! Postoje dobri i loši profesori, dobri i loši ravnatelji, dobri i loši pedagozi, nemarni i previše marni roditelji i učenici. Učenici nisu dobri ili loši, oni su osobe koje uče i razvijaju se. Oni su osobe koje trebaju sve ranije navedene ljude koji će im pomoći da iz sebe izvuku najbolje što mogu i da pronađu svoje mjesto pod suncem. A ti ljudi koji su slučajnim odabirom dio života vaše i naše djece, trebaju djecu naučiti kako učiti. Jednoga dana morat će sama riješiti problem, donijeti odluku, pomiriti se sa supružnikom ili jasno izreći stav – hoćemo li svijetliti lampicom nad njihovim glavicama i bodriti ih riječima što trebaju napraviti? Naravno da nećemo. I kad to tako postavimo, ni jedna zrela osoba neće reći – da, ja ću svom djetetu, tinejdžeru, odrasloj osobi uvijek pospremati sobu, pisati zadaće i rješavati zadatke. Ali – tako se ponašamo!

I to vodi do prvoga ishoda: učiti kako učiti. Neki dan sam na stubama naletjela na malog prvašića koji je trčkarao odvezanih tenisica. Stala sam kraj njega i rekla mu da mi se čini da mu je vezica odvezana. Stao je, pogledao, rekao da zna, ali da ne zna zavezati. Pitala sam ga mogu li mu pomoći. Rekao je: Možeš mi zavezati tenisicu! Rekoh mu: Mogu, ako misliš da ne treba biti odvezana. Rekao je: Pa da, jer ću inače pasti. Ok, rekoh, ali mislim da to možeš sam. Onda se malo počešao iza uha i zaključio: Ma mogu, da, ne znam baš super, ali bar se neću spotaknuti. Sagnuo se i zavezao tenisicu. Uopće nije bilo teško!

Ova crtica stoji ovdje jer je jedna od prvih lekcija iz životnog poglavlja: Učiti kako učiti. Uči se iz pokušaja i pogrešaka, uči se lako, ako nemaš imperativ da to moraš odmah znati i da, osim svega, mora biti izvedeno besprijekorno i savršeno, i uči se stalno, svugdje i uvijek. I – uči se od početka. Početak treba pronaći, i to dobri učitelji znaju. Da dječak nije znao zavezati tenisicu, ja bih vjerojatno pozvala njegovog vršnjaka da mu pokaže. Ili bih mu pokazala, odvezala i zamolila da pokuša sam. No, bilo mi je važno utvrditi gdje je početak od kojega to jedno dijete treba učiti.

Moji petaši vole mi reći: Profesorice, ja se predajem! Kad krenemo vježbati zadatke, kad moraju smiriti sve leptiriće u sebi i usredotočiti se na sebe i zadatak pred sobom, jedan obavezno ustvrdi da se predaje. On se, naravno, uopće ne predaje! Samo se želi izraziti, privući pažnju i na svoj osebujan način tražiti pomoć. Onda nam svima objasni što u zadatku ne razumije i drugi mu pomognu. Ja ih samo usmjeravam. Šećem i izmišljam primjere i primjere i primjere iz kojih će izvući zaključak. Ne govorim im rješenja, ne čudim se što znaju ili ne znaju, ne ukazujem im pred svima u čemu su loši. U razredu je živo, radno i opušteno i jako se puno uči. Učenici su spužvice, svi na kraju nauče, neki prije, neki kasnije, ali nauče. Učenje je proces. Proces koji zahtijeva učitelja koji osluškuje, koji je prisutan, koji zna prepoznati gdje je početak od kojega treba krenuti. Objašnjavajući početke i usmjeravajući učenike prema rješenju, do kojega dolaze samostalno, uči se kako učiti.

Čemu služi rječnik?

Jedan se šestaš neki dan na satu požalio da ne razumije određene riječi u lektiri koju čita i ne zna što da radi. Naravno da smo sto puta do sada pričali o ulozi rječnika, načinu traženja objašnjenja nepoznatih riječi, osim toga – u razredu je nekoliko rječnika i šestaši imaju svoj mali ritual. Kad čuju riječ koju ne razumiju, jedan ustaje, uzima rječnik, pronalazi riječ, digne ruku i onda sve stane – da bi nam svima glasno pročitao značenje. Nitko me nikada neće uvjeriti da je bolje da sam im ja rekla i napisala što određena riječ znači. E, usprkos svemu navedenome, jedan učenik se ipak ne snalazi u svojoj lektiri. On to jasno i glasno dijeli s nama, njegov početak se događa baš sada. Jednostavno, do sada mu informacije o pronalaženju značenja riječi nisu trebale, ali dogodio se i taj trenutak – sada. I on jasno traži usmjerenje. Nisam mu rekla što da radi, pitala sam tko je imao sličan problem i kako ga je riješio. Pa su mu objasnili da knjiga ima rječnik nepoznatih riječi na kraju i da mu je najbolje odmah pogledati pa i zapisati, jer je tako najlakše. Nitko mu se nije čudio, zgražavao, pitao ga je li normalan itd. To se zove suradničko učenje i jako je dobar primjer za učiti kako učiti.

Dvadesettrogodišnja Julija i Romeo u tajicama

S osmašima sam neki dan čitala ulomak Romea i Julije. Najprije sam tražila da napišu što sve znaju o Romeu i Juliji i Shakespeareu. Kad su napisali, a bunili su se, naravno, jer kao ništa ne znaju, zapisali smo sve njihove tvrdnje na zaslon. Onda smo čitali jednu po jednu i glasno razmišljali je li tvrdnja točna, netočna ili trebamo još informacija. Nisam im davala nikakve odgovore, promišljali su sami. U tvrdnjama, između ostaloga bilo je: Shakespeare je živio u 14., 19. ili 20. st., Julija je jako mlada i ima 23 godine, Romeo nosi tajice… i svi znaju da postoji dijalog u kojemu Julija izgovara: Romeo, o Romeo, zašto si ti Romeo? Ne znaju zašto i otkud to znaju, ali slažu se da znaju. Onda smo odslušali ulomak pa se vratili tvrdnjama, neke smo odmah mogli prodiskutirati, neke su ostale za domaću zadaću.

Naposljetku, sada kada razgovaramo o drami svi dozivaju informacije u stilu “to smo rekli kad smo radili Shakespearea”… svi znaju koliko su godina imali, kako su bili obučeni i zašto je tragedija Romeo i Julija popularna i danas. Jedan je učenik rekao da je naučio da ne treba nakon tulumarenja (zaključio je da se Julija taman vratila kući prije izlaska na balkon) ići uzeti zraka na balkon, pogotovo ne na mjesečini, jer ti se može dogoditi da je neki tip dolje pod balkonom i dogodi ti se tragedija koju nisi tražila! Ako mislite da je to jako blesava tvrdnja, varate se, jer – učenik je naučio sve što je trebao, ishod je postignut. Meni je to važno, da zna povezati činjenice, razumjeti nešto kroz vlastito iskustvo, izraziti se slobodno i definitivno jednoga dana postati osoba koja zna zašto nešto misli tako kako misli, a zna i kako će do nekoga rješenja doći. Ne postoje gotovi odgovori i ne postoje kolektivna rješenja primjenjiva na svakoga.

Šesnaest koraka unatrag

Svi ovi primjeri su na tragu učenja kako učiti. Učenicima se ne daju gotove činjenice, nego do njih dolaze sami, proučavaju, traže, promišljaju, razgovaraju, traže pomoć…i snalaze se sasvim uspješno. Ako nešto ne shvate odmah, i to ih frustrira, uvijek im kažem – Polako, ne trebaš odmah sve znati. Učenici su puno smireniji, opušteniji, rade s voljom jer se, između ostaloga, natječu sami sa sobom.

A da biste djecu naučili kako učiti, ponekad im trebate točno objasniti proces učenja. Mi učimo metode rada – greške ispravljamo drugom bojom, ne brišemo ih, želimo da se “iz aviona” vidi u čemu smo bili griješili, radimo sažetke, Vennove dijagrame, grozdove, umne mape, crtamo simbole, zadatcima pristupamo na sto različitih načina, smišljamo kvizove, upitnike, igramo pantomime i svemu dajemo važnost. Kad na ploču napišete rečenicu i podcrtate predikate ili napišete i riješite matematički zadatak ili kažete da se pokus izvodi tako jer je to tako – uništili ste proces. Učenici moraju znati kako i moraju učiti metodom pokušaja i pogrešaka, sigurni da uz sebe imaju osobu koja će ih u njihovom procesu usmjeravati.

U učionicama u kojima učitelj iznosi činjenice, govori da su stvari takve kakve jesu i da o njima nemamo što reći, tiho je, čuje se muha u zraku, učenici sjede mirno i gledaju pred sebe i čekaju zvono. U učionicama u kojima učenici uče, traže rješenja i samostalno i suradnički dolaze do zaključaka, živo je, radno, opušteno i često se na kraju sata čuje: Zar već zvoni?

I za kraj, zorna sličica iz petoga razreda: Nisu nešto razumjeli i shvatila sam da nisu usvojili neki pojam na kojemu se novo znanje trebalo graditi. Rekla sam: Dobro, ‘ajmo se sada vratiti šesnaest koraka unatrag! Njih su trojica ustala i počela koračati 16 koraka unatrag. Pričekali smo ih. Kad su završili, sjeli su na mjesto i nastavili smo raditi. N. je usput komentirao: Znamo mi da je to bilo preneseno značenje, samo smo ga htjeli odglumiti. Dakle, primjenjuju svoje znanje uvijek i svugdje.

I sad, vratimo se onda šesnaest koraka unatrag, ako treba, promotrimo što radimo dobro, a što ne, i dogovorimo se sami sa sobom – želimo li da naša djeca budu posudice koje ne misle ili ono što jesu – djeca koja vole učiti?

Hayat.ba