Od rada na njivi porodica može solidno živjeti

Pero Ristić s Ozrena, dok je bio mlađi, s ocem je proizvodio brezove, ali i klasične metle od sirka. Ni slutio nije da će se u Semberiji morati preorijentirati na proizvodnju povrća. Život je, kaže, tako namjestio.

Kupio plac

– Otac je bio dobar zanatlija. Proizvodili smo metle. Dobro smo živjeli od tog posla. U ratnom periodu devet godina smo proveli u prihvatnom centru u Kravicama. Kupio sam plac u Međašima i izgradio kuću. Odškolovao sam dvojicu sinova. Trenutno imam 11 plastenika na ukupnoj površini od 2.350 kvadratnih metara. Proizvodim krastavac, paradajz, dinju, buraniju, papriku. U plastenicima mi pomažu supruga Dušanka i sinovi, naravno kad nemaju drugih obaveza – ističe Ristić.

Naglašava da u proizvodnji povrća treba poštovati neka već isprobana pravila. Sa sadnjom povrća ne treba ni mnogo raniti, ali ne treba ni zakasniti.

Sadni materijal

– Januar je bio izuzetno hladan, ali sam sadni materijal pripremao krajem januara tako da nisam imao većih problema zbog toga. Osigurao sam sistem navodnjavanja “kap po kap”. Zagrijavao sam plastenik u kome sam proizvodio rasadni materijal – kaže Ristić.

U ovoj porodici naglašavaju da se od proizvodnje povrća može živjeti. Svoje proizvode plasiraju na bijeljinsku Kvantašku pijacu.

Pero kaže da će ovog proljeća među prvima, za petnaestak dana, iznijeti buraniju na pijacu.

Ljeti zaradi, zimi troši

– Ono što se ljeti zaradi, zimi se troši. Za mene rad u plastenicima predstavlja i korist i zadovoljstvo, jer se od nečega mora živjeti – naglašava Ristić.

Avaz.ba