POSLJEDNJE ŠTO JE ENISA IZGOVORILA BILO JE “NEMOJTE MI DJECU UBITI”

Subotnje je prijepodne, a vlaseničko selo Zaklopača utonulo u tišinu. Nigdje nikoga. Ni ptica da proleti. Podno sela ograđeno šehidsko mezarje, čiji nišani opominju na nedavnu tragičnu sudbinu Bošnjaka ovog kraja.

Na ulazu u mezarje svojom bjelinom se izdvaja turbe, na čijem lijevom stubu stoji svježe nalijepljena posmrtnica koja obavještava da je dan ranije, nakon džuma-namaza, klanjana dženaza Anesi, kćerki Ramiza Hodžića, rođenoj 1984., a ubijenoj 1992.godine. Bila je prvi razred osnovne škole. Nekoliko metara dalje svježa humka i pored nje Anesin otac Ramiz rukama prigrće zemlju na mezar. Ispred dva bijela nišana na kojima stoje imena njegove supruge Enise i sina Asima. Ukopao ih je prije nekoliko godina. -Ostalo je samo, eto, da smirim moju Anesu. Imala je osam, Asim šest, supruga Enisa 28 godina… Takva je sudbina. Sve troje ubili su ih ovdje blizu kuće- pokušava objasniti Ramiz, ali teško ide. U grlu mu nešto stade. Rođak koji je sa njim, doda mu flašu s vodom. Malo šuti pa opet nastavi. Sjeća se svega. -Fino smo živjeli.Djeca fina, Anesa krenula u školu…Sjedimo tog jutra u kući, velim odoh napolje, neko šatorsko krilo da unesem, ne znam ni šta će mi. Izađoh, kad vidim trči Huso, kaže: “Ramize, opkoljeni smo.” Utrčah u kuću, velim Enisi šta mi Huso reče, da bježimo, kažem, a ona meni: “Ti bježi”, a da ona s djecom ostane, valjda mislila neće djecu i žene… – priča Hodžić. Dok priča, polako ruku naslanja na Asimov nišan. Opet mu rođak dodade flašu s vodom da tuga lakše, valjda,siđe u pluća. I opet suza krenu. Pokazuje rukom kuću u koju se pokušao sakriti.

-Trčim ja kraj zida one kuće, a Hamdija, rođak mi, nekih tri metra lijevo, pored kuće mog oca. Čujem pucaju, ne znam odakle, ne vidim ih, ali metak pogodi Hamdiju. Pada, mrtav. Izgleda mene nisu vidjeli. Utrčim u kuću Avde Dugalića, velim da se sklonim, kad na vrata Džemo Suljin, malo dijete, čini mi se da je bio osmi razred. Velim mu da sjede i da šuti… Spazih pored Avdinih bundeva stoji sjekirica, uzmem je i krenem vani, hoću dolje prema mojoj kući pa šta Bog da. Drhtim da šta ne bude Enisi i djeci, samo me tridesetak metara dijeli od kuće… – nastavlja sa pričom. Prisjeća se, puca sa svih strana. Vidio je kako dolaze pred njegovu kuću i kako iz nje istjeruju suprugu i djecu. -Gone ih dolje kod jedne štale. Čujem Enisu viče: “Nemojte mi djecu ubiti!” To su bile njene posljednje riječi…Odjeknuše rafali. Najmanje trideset ih je na tom mjestu ubijeno. Svi rođaci, komšije. Krenem sa malim Džemom kroz selo, vidjeli smo sve gdje je ko ubijen- priča ovaj Vlaseničanin. I zakova Ramizova priča, baš na mjestu na kojem je pokušao još jednom vratiti slike svoje ubijene porodice. Suza mu opet krenu niz lice, težak uzdah, kaže da ne može više da govori. I zaista nije mogao. Pogleda ponovo na mezar male Anese, omilova nišane Enise i Asima i ode. Kaže da će na dženazu u Vlasenicu, a već dan poslije putuje u Ameriku. Zasnovao je tamo porodicu, ima i dvoje djece. Ali… Onaj koji nije doživio, taj i ne može znati kako mu e, prozbori za kraj susreta sa novinarima Dnevnog avaza.   (Radio Glas Drine/Dnevni avaz)

Pročitajte više na: http://www.zasrebrenicu.ba/posljednje-sto-je-enisa-izgovorila-bilo-je-nemojte-mi-djecu-ubiti.za