Bila jednom, jedna Stara dama… Obično tako počinju bajke, ali ovo je priča o Juventusu – Staroj dami talijanskog nogometa, njenom usponu i padu. Najveći i napopularniji talijanski klub osnovan je davne 1897. Zvanicno, poslije Reala najbolji klub 20. stoljeća. 29 (27) titula, devet kupova, dvije Lige prvaka, tri Kupa UEFA, jedan Kup Kupova, 2 Superkupa Evrope i dvije titule Svjetskog prvaka. Prvi klub u Evropi koji je osvojio sve UEFA trofeje i jedini u svijetu koji je osvojio sva takmičenja u kojima je nastupao (kontinentalni trofeji + Internacionalno prvenstvo klubova). Čak sedam igrača Juventusa bili su nosioci Zlatne lopte. Stara dama je dala najveći broj igrača u povijesti Svjetskih i Evropskih prventsva, klub za kojeg navija 1/3 Italije (oko 14 miliona navijača, kao Milan i Inter zajedno) i oko 200 miliona ljudi u svijetu. U ljeto 2006. došlo je do dobro poznatoga skandala oko namještanja utakmica. Juventus je tada izbačen u Seriju B, oduzete su mu dvije titule iz sezona 2004/05. i 2005/06., a skoro svi igrači iz prvog tima su napustili Juventus. Podsjećanja radi, Juventus je toga ljeta imao osam igrača u finalu Svjetskog prventsva ( Buffon, Cannavaro, Zambrotta, Camoranesi, Del Piero, Thuram, Vieira i Trezeguet.) Juventus je sve izgubio. Novac, ugled i nabolje igrče. Živimo u vremenu kada samo senzacionalističke vijesti dobivaju na značaju i privlače pažnju čitalaca i gledalaca, a pri tome druga strana medalje vrlo rijetko biva u fokusu. Konkretan primjer je i Calciopoli ili Farsopoli kako vole reći navijači Juventusa. Baš tada se na sav glas pisalo o namještanju utakmica i Juventus je bio na naslovnim stranama svih sportskih medija. Sada, kada je to već iza nas i kada su se pojavili neki novi dokazi, koji u istoj ili čak većoj mjeri kompromituju i druge klubove (prvenstveno Inter), većina medija vrlo malo ili nimalo tome posvećuje pažnju. Šta je prava istina i koje činjenice su zanemarene? Juventus je od 90-tih godina prošloga stoljeća, na ovamo, bio apsolutno vodeći klub u Italiji. Za to vrijeme Inter i njegov vlasnici i pored ogromnih finansijskih ulaganja, nisu mogli ništa napraviti pored dominantnog Juventusa i Milana. Zašto spominjemo Inter u ovome kontekstu, biće jasno u nastavku teksta. Počnimo sa suđenjem. Postupak suđenja u kojem je Juventus osuđen, trajao je samo tri sedmice, a po svim relevantnim izvodima iz pravosuđa i sličnim primjerima, trebao je trajati minimalno godinu dana. Juventus je imao prilku da se na konačnu presudu žali Civilnom sudu, što je podrazumijevalo da sva takmičenja pod okrlijem Talijanskoga nogometnog saveza budu zustavljena dok se slučaj ne riješi i suspenziju od strane UEFE i FIFE za talijanske klubove i reprezentaciju u međunarodnim takmičenjima. Tadašnja uprava Juventusa, radi većih interesa talijanskoga fubala, nije se odlučila na taj korak. Što se tiče same presude, Juventus je bio tužen prema deset tačaka, sedam od njih je odbijeno i presuda je donesana prema tri tačke, koje se zasnivaju na 1. I 6. Članu Italijanskog sportskog zakona. Prvi Član govori o Fair playu, tj. – da svako ko učestvuje u radnji nekog sporta mora se voditi po datim načelima (u slučaju Juventusa se odnosilo na razgovore sa sudijama), a 6. Član da se nesmije svojim djelovanjem raditi kako bi osigurao svoju dobit ili nečiju drugu i na čemu se temeljila optužnica, drugim riječima namještanje utakmica. Zanimljivo je da gotovo ništa iz člana šest nije dokazano i desilo se da su sudije presudilie na osnovu Člana jedan, koji podrazumijeva razgovore sa sudijama i to na sljedeći način: Pošto je pravno gledajući kršenje Člana šest mnogo “teže” od kršenja Člana jedan, sudije su u presudi iznijeli da višestruko kršenja Člana jedan, automatski predstavlja kršenje Člana šest i samo na toj osnovi Juventus je izbačen u Seriju B, što su mnogi pravnici i stručnjaci kritikovali i što je protiv pravila sudskog postupka (Nešto kao tri kornera=penal ili tri krađe=ubistvo) Vraćamo se na sudski postupak i ljude koji su učestvovali u suđenju i na neke činjenice: 1.Jedina utakmica za koju je dokazano na sudu da je namještena je Lecce-Parma. Ta je utakmica pomogla Fiorentini da ostane u Seriji A, i po toj osnovi je Fiorentina kažnjena. 2. Čovjek koji je vodio istragu protiv Juventusa zove se Guido Rossi, inače bivši član Uprave Intera. Suđenje koje je trebalo trajati godinu dana, Rossi je priveo kraju za tri sedmice. Nakon suđenja, Rossi je kao nagradu dobio mjesto potpredsjednika Telecoma Italije (vlasnik telecoma Tronchetti je dioničar Intera). 3. Razgovori koji je vodio Moggi je snimio vlasnik telecoma, Tronchetti. Razgovori su snimljeni ilegalno, ali je na sudu to ignorisano. 4. Odbrani na sudu nije bilo dozvoljeno korištenje video dokaza, kao ni izvođenje svjedoka. 5. Policajac Adamo Bove je priznao da je na sud iznosio samo “dokaze” koji su se odnosili na Juventus, a da su dokazi protiv Intera sakriveni. Nakon priznanja, Bove se ubio 21.7.2006. 6.Nakon suđenja sudija Cesare Ruperto je priznao da je sezona 2004/2005 bila legitimna. Sudija Serio iz suda za zalbe je takode rekao da nijedna utakmica osim Parma-Fiorentina nije bila namjestena. Ruperto je kasnije smanjio kazne klubovima, ali ih nije uspio ukinuti. 7. Sudija Mario Serio je izjavio u intervjuu za “La republicu” 27.7.2006 da je unatoč nedostatku dokaza protiv Juventusa, klub izbacen u Seriju B i da su mu oduzete titule radi zajedničkih interesa ljudi koji su bili uključeni u istragu. -Marco Tronchetti: Vlasnik i predsjednik upravnog odbora Telecoma, vlasnik Pirellija (glavnog sponzora Intera) i manjinski vlasnik i član upravnog odbora Intera. -Guido Rossi: pet godina član Upravnog odbora Intera i bivši član Upravnog odbora Pirellija, bivši član Upravnog odbora Telecoma, osobni advokat Massima Morattija, do nedavno komesar FIGC-a sa apsolutnim ovlastima, čovjek koji je “odlučio” dodijeliti naslov prvaka Italije 2005/06 Interu, čovjek koji je promijenio 5/8 svih sudaca netom prije početka suđenja o korupciji u Serie A, a od nedavno i novi predsjednik Upravnog odbora Telecoma (nakon prisiljene ostavke Tronchettia). -Massimo Moratti: Vlasnik Saras-a (naftne mega-kompanije ), suvlasnik Pirellija, suvlasnik Telecoma, član Upravnog odbora Telecoma, te vlasnik i predsjednik Intera. Čovjek koji je dao zadatak agenciji Polis d'istinto da špijunira ‘nogometne’ ljude, a što je potvrđeno pri premetačini jedne od Ciprianijevih offshore firmi u Londonu koja je služila da se izgubi svaki trag novcu, a gdje je nađena faktura naslovljena na FC Inter na oko 14.000.000 eura za “špijunske aktivnosti” (koja je uredno i plaćena) Značajnu ulogu imali su i mediji. Novine poput Corriere dello Sport, Contro campo, Messagero, La Gazzetta dello Sport su brzo proširile vijesti o namještanju utakmica, ne obazirući se na činjenice. La Gazzeta dello Sport (neki je zovu i La Gazzetta dello Inter) je podržana od porodice Moratti. Nakon izbacivanja Juventusa, Inter je osvojo 13 trofeja U međuvremenu su se pojavili mnogi kompromitirajući dokazi za ostale klubove, među kojima je i Inter, koji je najviše profitirao iz ove situacije dobivši Scudetto iz 2006. i potpuno otvoreno tržište. Falsifikovanje pasoša igrača ( Recoba, Luciano), nezakonito prisluškivanje pojedinih igrača (Vieri) zbog čega nikada nisu bili sankcionisani i slične stvari, a posebno je zanimljvo da su se pojavili transkripti razgovora tadašnjeg predsjednika Intera, Facchetija sa sudijama i sudijskom oragnizacijom. Preko 100 000 transkripta razgovora. Njegovi razgovori su izbačeni iz dokaznog materijala pa tako niko iz Intera nije bio pod istragom. Ovo se dogodilo dok je Facchetti bio živ. Optužba koja je potkrijepljena dokazima je neobjašnjivo odbačena. Zbog istih stvari i postupaka Juventus je prebačen u Seriju B Prije nekoga vremena, obnovljen je postupak i počela je revizija ovoga slučaja, prvenstveno zbog pritiska navijača i Uprave Juventisa, vođeni svim navedenim činjenicama i dokazima. Iz Nogometnog saveza Italije objasnili su da ne postoje značajni dokazi koji bi utjecali na raniju administrativnu odluku da se taj naslov dodijeli ekipi Intera. Međutim, stvari su otprilike vrlo jasne. Svaka naredna odluka i eventualne nove presude, kompromitovale bi prvobitnu sudsku odluku i dovele u pitanje regularnost svih ovih sezona od 2006. na ovamo i time još više poljuljale, ionako uzdrmani, italijanski fudbal. Moggi je rekao: “Ili su svi krivi ili niko” – aludirajući da Juventus nije činio ništa što i drugi nisu, ali da je samo Juve drastično kažnjen. Jednostavno, Talijanski nogometni savez ne smije sebi dopustiti još jednu aferu, to bi možda i bio potpuni krah fudbala u Italiji. Pravi rezultati Calciopolija se tek danas vide: Nikada veće pritužbe na sudije, nikada slabija liga, nikada manje kvalitenih igrača. Najbolji igrači i treneri odlaze ili u Španiju ili u Englesku, a sa druge strane najbolji igrači iz ostalih liga, u širokom luku zaobilaze Serie A. Jedino je Inter konkurentan u određenoj mjeri, ali sve to je rezultat novonastale situacije i slabljenja moći ostalih klubova. Teorija zavjere ili ne, procjenite sami i eventualno pitanje za sve istinske ljubitelje Serie A: Da li je vrijedilo žrtvovati Juventus na taj način?
Sve najbolje golove u Seria B pogledajte u linku ispod :
