POGLEDAJTE GDJE JE BIO MILORAD DODIK I ŠTA JE RADIO U RATU U BOSNI
Milorad Dodik je po osnovu učešća u ratu, kao narodni poslanik dobio benificirani radni staž, kao i bilo koji prašinar koji je 4 godine nosao glavu u torbi po bosanskohercegovačkim vukojebinama. Sa malom razlikom što su mnogi prašinari izgubili svoje glave ili dočekali Dejton kao invalidi, dok je Dodik završetak rata dočekao kao ugledni privrednik i politički radnikIma jedna stvar oko koje se slažu i najokorjeliji islamski fundamentalista iz centralne Bosne i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, a to je da je najbolji borac vojske RS-onaj koga nema.
Razlozi dezintegracije i želje da se poništi postojanje boračke populacije u RS, donekle se razlikuju kod Dodika i kod prosječnog fundamentaliste, ali ovom prilikom ćemo o Dodikovim problemima. Naime, nepostojeći borac vojske Srpske je u Miloradovim očima nešto poput mrtve pop zvijezde. Puno propagande veliki tiraži, a u njih ne treba ništa ulagati, niti im treba plaćati tantijeme.
Svjedoci smo da svakodnevno, ali bukvalno svakodnevno, na entitetskom RTRS-u, možemo vidjeti raznorazne parastose, paljenje svijeća, podizanje spomenika, a sve u pomen palim i nestalim borcima. Ova nekrofilsko-pijetetička propaganda je pojačana u posljednje dvije godine. TV prijemnici su zagušeni tamjanom, popovima, naricanjem žena u crnom i sl. modalitetima posthumnog žaljenja.
Međutim, ova oplakivanja postala su stvar pukog protokolaova, a mrtvi su poodavno u očima vladajućeg establišmenta tek puke manifestacione brojke.
Tuga se, nekako retroaktivno, pojačava. A to je nezdravo. ,,Oprostiti možemo, ali zaboraviti nećemo“, mantra se sa medijskih uzvisina. Ova rudimentirana sintagma je u našeg plebsa dovedena na nivo najinteligentnije i najpametnije umotvorine, o kojoj niko i ne raspravlja, niti sumnja. Ko će reći puku da je zaboravljanje prirodni proces ozdravljenja povrijeđene jedinke?
Ko će reći da je mantranje o mržnji i zločinu i njegovo prenošenje sa koljena na koljeno, zapravo udesetorostručavanje te iste mržnje? Zapravo, nema ko.Ali, u svoj toj priči, ima jedna tema koju Milorad Dodik nikako ne voli.
To su preživjeli borci i porodice poginulih i nestalih vojnika RS.A to je, donekle, i logično. Milorad Dodik je čovjek koji nema nikakve empatije sa ovim kategorijama društva. On, naime, nije učesnik rata. Tako i sam kaže, a tako kaže i njegov najnoviji najbolji prijatelj Emir Kusturica.U svom posljednjem intervjuu ingenioznog naziva ,,Nije lako biti Srbin“, Kusturica kaže kako se vlasti u Sarajevu bune i protive izgradnji njegovih kulisa za novi film, u narodu znanih kao Andrićgrad. Emir-Nemanja navodi:,,Oni ne priznaju mir i nisu zadovoljni konsekvencama rata.
Oni još prizivaju neke koji bi još mogli da budu krivi, a ne samo ovi koji su pozatvarani. Moj odgovor je da ni Mile Dodik ni ja nismo ratovali. Ja sam snimao filmove, a on je bio u dubokoj opoziciji i mogao je život da izgubi zbog toga.”Za Kusturicu znamo da je filmovao i srbovao po Parizu, Njujorku, Beogradu i tako bildao svoje unutrašnje nacionalno biće, dok je narod ginuo po Bosni i Hercegovini.
Prvo grlo Laktaša i vojna knjižica
Ali, šta ćemo sa Miloradom Dodikom? Kako Kusta reče, Mile je djelovao u dubokoj opoziciji i strahovao za svoj život. Naravno, kao i svaki veliki umjetnik i Emir je sklon hiperbolisanju.
Niti je Mile bio u efikasnoj opoziciji, niti je strahovao za svoj život. Barem ne od nekog političkog ili ratničkog metka. Prije će biti da ga je mogao zakačiti kakav švercerski geler, ali, to je već drugi par rukava. Njegovo političko djelovanje se svodilo na ukras kojim je Srpska pokazivala svijetu kako postoje demokratski pluralistički privjesci.
E, sad, tu nastaje problem. Milorad Dodik je po osnovu učešća u ratu, kao narodni poslanik dobio benificirani radni staž, kao i bilo koji prašinar koji je 4 godine nosao glavu u torbi po bosanskohercegovačkim vukojebinama. Sa malom razlikom što su mnogi prašinari izgubili svoje glave ili dočekali Dejton kao invalidi, dok je Dodik završetak rata dočekao kao ,,ugledni privrednik” i politički radnik. Čitaj – tajkun sklon vlasti.
Zapravo, od samog početka rata, Dodik nije mogao koegzistirati sa borcima i boračkom populacijom. Oni su bili samo smetnja u realizovanju njegovih poslovno-švercerskih taktika gomilanja kapitala. Kao biznismen, Dodik je oduvijek znao da u svakom ratu bijeda daje sinove, a gazda volove. Kako je već bio gazda, bilo mu je mrsko što je morao dati gladnoj vojsci pokojeg vola (šleper) Jer, šleper, pun visokoakcizne robe nije mala stvar. I vrijedio je u ratu više od nekoliko desetina sinova Ali, takva su vremena bila, pa je i Dodik pikslu morao nekom davati.
Dodik i dalje odlučno odbacuje sve tvrdnje da se u ratu bavio švercom i da je bio blizak režimu Slobodana Miloševića
BIJELJINA – Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik učestvovao je u preprodaji naftnih derivata za vreme rata u BiH, objavio je portal rtvbn.com!
– Nisu retki slučajevi poslednjih godina da Milorad Dodik ustvrdi da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, te da je dao svoj puni doprinos stvaranju RS i na taj način. Pri tom Dodik odlučno odbacuje sve tvrdnje da se u ratu bavio švercom i da je bio blizak režimu Slobodana Miloševića i njegovim ključnim ljudima, kao što je Mihalj Kertes, nekadašnji svemoćni šef Carina bivše SRJ – navodi se u izveštaju portala BN Televizije.
Međutim, ugovori o uvozu nafte potpuno demantuju ove Dodikove tvrdnje i svedoče da se on itekako bavio spekulacijama sa gorivom, navodi se. Štaviše, Dodik je imao firmu u Temišvaru u Rumuniji (kao i većina srpskih „boraca”), preko koje je uvezao hiljade tona nafte (dizel D2) u RS, SRJ i nekadašnju Republiku Srpsku Krajinu. Potvrđuje to i ugovor, potpisan 23.03.1994. godine između firme „Signus” Sofija (Bugarska), kao prodavca nafte, i firme „Vrbas” iz Temišvara (Rumunija), koju zastupa Milorad Dodik, kupac derivata.Predmet ugovora je 12 000 tona D2 dizela, a cena prava sitnica – 4.800.000 dolara, odnosno 400 dolara po toni.
Dodik je sa Bugarima dogovorio da se nafta plati u dolarima i to preko banke, što je i učinjeno. Ugovor je potpisao Dodik. Ugovor ima i dva Aneksa, a jednim od njih se precizira da je mesto isporuke Luka Bar, tadašnja SRJ, a drugi se odnosi na bankovni račun prodavca. Aneksi su potpisano 29.03.1994. i 23.04.1994. godine.
Nakon potpisivanja aneksa, Komercijalna banka iz Beograda obaveštava Sofija banku i firmu „Signus” iz Bugarske (27.04.1994. godine) da je Dodikova firma „Vrbas” – „kvalitetna i da je u postupku izdavanje garancije za posao”.
Tada je na čelu Komercijalne banke bio Ljubomir Mihajlović, Miloševićeva desna ruka za finansije.Garancija je izdata, što potvrđuju dokumenti koji se odnose na plaćanje provizije od 2 odsto, a 28.04.1994. godine nafta je krenula za luku Bar.
Nafta je bila ruska. Kada je stigla na ove prostore, njena cena je bila 4 DEM (tadašnje nemačke marke) po litri. Jednostavnom računskom operacijom dođe se do rezultata koji kaže da je Dodik na ovom kontingentu tada zaradio nekoliko desetina miliona maraka.
Nemoguće je precizno utvrditi zaradu, jer je jedan deo nafte prodat na teritoriji tadašnje SRJ, gde je njena cena bila niža nego u ratnim područjima RS i nekadašnje RSK.Naravno, nije on jedini bio u ovom poslu, postojao je čitav lanac, ali ovi dokumenti svedoče da Dodik ne govori istinu o svom ratnom angažmanu. Uz to, poslove ovolike vrednosti nije mogao raditi bez podrške režima Slobodana Miloševića, odnosno bez odobrenja Mihalja Kertesa. Treba znati da je Dodik u to vrijeme bio veoma blizak i sa Borislavom Mikelićem, premijerom sada nepostojeće RSK.
Naravno, Dodik je svu ovu naftu uvezao i rasprodao zbog patriotizma.
Bhmagazin.org/kurir.rs (6yka)