ISPOVIJEST ADEMA MEHMEDOVIĆA IZ SREBRENICE: “Prije ulaska u autobus jedan srpski vojnik je mene odvojio od mame i sestre…”
Foto: Printscreen
Adem Mehmedović, novinar iz Srebrenice je još kao dječak preživio pakao.
U razgovoru za Novi.ba prošle godine, Adem je otkrio kakve je sve strahote preživio sa svojom porodicom tokom ratnih godina, ali i poslije.
“Kada je počeo rat ja sam bio dječak od nekoliko godina koji nije bio svjestan šta se događa. Bio sam svjestan da se mnogo toga promijenilo, jer je počela pucnjava, granatiranje mog malog sela koje je od Srebrenice udaljeno 15-ak kilometara. Selo je napadnuto i morali smo pobjeći u šume, gdje smo proveli nekoliko mjeseci, do zime 1992. godine. Nakon toga se moja porodica smjestila u jedan radnički kontejner nedaleko od našeg sela.
Sredinom 1993. godine smo se vratili u selo, moja porodica kao i svi ostali komšije i rodbina. Godina 1993. je bila vjerovatno i najteža ratna godina zbog nedostatka hrane, i osjetio sam to i ja. Nije bilo hrane, i teško se preživljavalo. Ne samo moja porodica, nego svi. Malo lakše je bilo kada je počela da dolazi humanitarna pomoć. Tačnije, ta humanitarna je stizala iz aviona UN-a, kada su oni bacali palete sa hranom.
Dobro se sjećam crne vojničke folije u kojoj je bila hrana.
Godine 1994. moja porodica se proširila jer sam ja dobio sestru Ademiru, koja je rođena 12. januara te godine. To je sigurno bio najsretniji trenutak za mene tokom cijelog rata. U septembru te godine sam krenuo u prvi razred osnovne škole. Više je to bila improvizovana škola. Obzirom da se moje selo Sastavci nalazilo na liniji razgraničenja tako da je pucnjava bila konstanta, i svakodnevnica, pa je nerijetko pucano i na nas učenike.
Došao je i taj crni juli 1995. godine.
Srebrenica je pala.
Ja sam sa mamom i sestrom krenuo prema Potočarima, otac je sa braćom svojom i komšijama otišao preko šume u nadi da će stići do slobodnog teritorija. Poznato je da su u Potočarima srpski vojnici odvajali muškarce koji su se našli tu od njihovih porodica. kada smo krenuli prema autobusima koji su trebali da voze žene i djecu prema Kladnju, i prije ulaska u autobus jedan srpski vojnik je mene odvojio od mame i sestre.
Poveo me negdje, da bi ga ubrzo zaustavio drugi vojnik i rekao mu da me pusti. Mama je ostala ukopana namjestu i nije se pomjerala. To je sve možda trajalo nekoliko minuta, a meni se i dan danas čini kao vječnost.
Pustio me je, i znam da smo ušli u autobuse. Bio sam dječak od osam godina, tako da se teško i sjetiti svega.
Uglavnom taj ratni period nije bio nimalo lagan, ne samo meni nego svima koji su se našli u Srebrenici.Moj otac je uspio preći preko šume. Nakon rata smo se smjestili u Vozuću (Zavidovići) gdje sam i odrastao, školovao se, a 2011. u Tuzli završio fakultet (odsjek historija).
Vozuća, 1997.
Nakon toga sam se odlučio na povratak u Srebrenicu iako ni sam nisam znao šta me čeka. Tačnije u prvim mjesecima 2014. godine sam se vratio u svoj grad, počeo raditi za jednu nevladinu organizaciju, da bi kasnije počeo raditi na lokalnom radiju kao novinar. Tako da eto jednostavno život je krenuo u smjeru mog povratka u Srebrenicu i života ovdje.
Život kao život ide polako, sa svim svojim problemima i izazovima, ali i lijepim trenucima. U međuvremenu sam formirao i svoju porodicu, prošle godine sam se oženio.
Srebrenica sigurno nije što je nekad bila, sada ovaj grad pati zbog posljedica rata, zbog nedostatka stanovništva, iako ima ovdje dosta i mlađih osoba koje su proteklih godina formirale porodice i dobili djecu. Međutim, kada se uzme u obzir da je Srebrenica prije rata imala 37 hiljada, a danas manje od 10 hiljada stanovnika onda to mnogo toga govori.
Foto: Adem Mehmedović
Srebrenica je sada miran grad, koji u javnost često dođe zbog političke priče, a jednom godišnje i zbog obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima. Srebrenica uglavnom preživljava, a u julu je u fokusu javnosti”, ispričao je Adem za Novi.ba.
Novi.ba